sam da ćeš poludjeti, baš kao što sad jesi...
- Renata, odblokiraj ih, odmah. I želim otići. Odmah - rekla je ozbiljno. Menadžericu je zabrinuo izraz koji je vidjela na njenom licu. - Ne mogu vjerovati... - promrmljala je sebi u bradu i otišla bez riječi ne obazirući se na Renatino dozivanje.
Moram ostati smirena, rekla je sama sebi, još sam u javnosti. Ne mogu se sad onesvijestiti.
Uspjela je sakriti drhtanje ruku i hladan znoj. Nasmiješila se, razgovarala još malo, a nekoliko minuta kasnije, Sandro ju je pozvao da odu.
U automobilu je ponovno uzela svoj mobitel i ukucala adresu portala za vijesti. Kad se stranica učitala, bila je iznenađena vijestima kojih nije bilo kad se zadnji put prijavila:
U Brazilu je zabilježeno više od 77 potvrđenih slučajeva koronavirusa
Rio potvrđuje prvu lokalnu transmisiju
Vlada formira krizni ured za borbu protiv virusa
Guverner suspendira javne događaje u gradu
Dok je auto ubrzavao, idući prema stanu u kojem je živjela, pregledavala je sve linkove na ovu temu i čitala članke, osjećajući kako ju obuzima strah. Prestala je čitati i duboko udahnula, zatvarajući oči.
- Stigli smo - šapnuo je Sandro, budeći je iz njenih misli. Pogledala ga je, kimnula glavom i već je htjela izaći iz automobila kad je primijetila njihovu namjeru da je slijede i zaustavila ih.
- Ne. Želim biti sama. Vidjela je da je Renata otvorila usta da progovori, ali je odmahnula glavom. — Molim te, idi kući. Kasno je. Razgovarati ćemo sutra...
Okrenula se i ušla u zgradu. Pozdravila je domara koji je oprao ruke s alkoholnim gelom. Namrštila se. Radnici zgrade nikada nisu bili tako oprezni. Ušla je u dizalo i pritisnula 11. kat, razmišljajući kako je sve čudno. Nije mogla u potpunosti razumjeti što se događa... kako se to moglo dogoditi? Sve se činilo nestvarnim.
Ušla je u stan i prvo je skinula odjeću i cipele. Još uvijek u donjem rublju, uključila je vijesti na TV i krenula prema tušu. Temeljito se izribala i oprala kosu. Znala je što mora učiniti. Gledala je više TV serija i dokumentaraca o liječnicima i bolestima nego što bi trebala, ali nije se mogla zaustaviti. Od djetinjstva, kada je čula kako je majka spomenula susjedu da je njezin otac umro nakon što je zaražen strašnom bakterijom, razvila je nekontrolirani strah od bolesti. Zbog toga je činila stvari koje obična osoba obično ne radi, kao što je pranje ruku bezbroj puta tijekom dana.
Kad je njezina majka shvatila da se lako uznemiri čim osjeti neke promjene u svom tijelu, odvela ju je liječniku koji joj je dijagnosticirao anksiozni poremećaj poznat kao hipohondrija. Terapija i lijekovi pomogli su joj da se oporavi, ali s vremena na vrijeme osjećala je da tjeskoba uzrokovana strahom od bolesti pruža svoje kandže.
Nakon kupanja, sjela je na krevet, u ogrtaču, s kosom umotanom u ručnik, ispred TV-a i mijenjala kanale slušajući vijesti koje su kontinuirano ponavljale istu informaciju o virusu koji se sve brže širio svijetom. Što ako se zarazila? Što ako je već bolesna?
- O Bože, danas je u areni bilo tisuću ljudi - promrmljala je uznemireno.
Na TV-u su upravo intervjuirali liječnika.
- Zaraženi pacijent može imati kratkoću daha, kašalj, groznicu... - Stavila je ruku na čelo. Nije se činilo vruće. Nije kašljala, ali ... definitivno se gušila. Vidjela je kako joj se grudi teško podižu i spuštaju, i postala je još nervoznija. Ruke su joj se znojile i počela se tresti. A onda je glas razuma ipak nadvladao: smiri se, to je samo tjeskoba koja te obuzima. Nisi bolesna. Nećeš umrijeti. Smiri se.
Isključila je TV. Slušanje toliko stručnjaka i novinara neće joj pomoći. U drugim okolnostima, to je bilo vrijeme kad bi otvorila svoje društvene medije i objavljivala videozapise, pričala o koncertu i ljudima s kojima se upoznala, objavljujući fotografije na njezinom kanalu i pratila reakcije. Ali sada, sve što je htjela je sklupčati se i spavati.
***
U danima koji su uslijedili, svi razgovori u zemlji bili su samo o strašnoj pandemiji. Broj zaraženih je rastao, kao i broj smrtnih slučajeva. Bila je izolirana u stanu, kao što su preporučile zdravstvene agencije, ali se osjećala i sve usamljenija. Suprotno njenim očekivanjima, potpisala je nekoliko novih ugovora o oglašavanju. Odlučila je otpustiti Renatu zbog onoga što joj je učinila, ali Sandro ju je uvjerio da to ne čini. Bila je ipak osoba od povjerenja i u tom ju je trenutku pokušavala zaštititi. Čak i ako je to učinila na pogrešan način.
Strah koji je osjećala, a koji su ljudi do sad smatrali nerazumnim, činilo se da je sad obuzeo svakoga, sudeći prema onome što je vidjela na TV-u i internetu. Na društvenim medijima, hashtag #stayhome postao je stvaran. Svi su molili one koji ne moraju izlaziti da izbjegavaju gužvu.
Naravno, nije bilo šanse da Barb igdje izađe. Hladnjak je bio pun, i za sada nije trebala ništa. Sama u stanu, provodila je dane gledajući TV emisije o koronavirusu. Nije mogla prestati gledati sve što se govorilo o tome. Jedini postovi koje je napravila na svojim društvenim medijima bili su povezani s poslom. Renata joj je sastavila raspored videa koje je trebala snimiti, a ona je rezervirala cijelo popodne samo da to odradi. Sve je pripremila, a postovi su bili programirani tako da nije morala to raditi svaki dan.
A onda je počela osjećati bol u leđima i tešku glavobolju. Zatim joj se pojavila kratkoća daha. Počela je tako teško disati da je morala nazvati dr. Luiz i zatražiti pomoć.
Razgovarali su preko video poziva i preporučio joj je da provjeri je li zaražena. Nije nikome ništa rekla. Znala je da će, ako razgovara s nekim iz tima, ta informacija procuriti u tisak i nije bila spremna vidjeti vijest u novinama da se razboljela. Zakazala je kućni posjet laboratorija kojeg je preporučio liječnik i podvrgnula se pregledu.
To su bila dva najgora dana u njenom životu. Kad je dobila rezultat i vidjela da je negativna i nije bolesna, osjećala se kao da joj je netko skinuo ogroman teret s leđa. Ali simptomi su još uvijek bili tu. Sve intenzivniji.
Liječnik joj je dijagnosticirao tjeskobnu krizu. Opet.
Nije se mogla nositi sa svim tim. Bolest. Patnja ljudi. Smrti. Gubitak slobode. Samoća. Znala je koliko je privilegirana na mnoge načine, ali bol koju je osjećala u svojoj duši bila je neizdrživa.
Te je večeri razgovarala s majkom i bratom prije nego što je otišla u krevet. Bili su dobro i zdravo. Njezina je majka privremeno živjela sa starijim sinom u Belo Horizonte kako ne bi bila sama. Nakon što je završila razgovor, Barb je briznula u plač i pustila suze koje je zadržavala od kad je sve počelo. Pokušala je biti jaka, pridržavati se rasporeda i nositi se s izolacijom, ali sve to na teret svog slomljenog srca. Nije mogla shvatiti kako se sve to moglo dogoditi. Ipak je bila 2020. godina. Nešto takvo je bilo nezamislivo.
Sjedeći u dnevnoj sobi, pogledala je dobro opremljenu sobu. Sve je bilo kao što je uvijek bilo. Kao da se njezin svijet-i vjerojatno svijet milijuna ljudi-nije promijenio. Kao da se sve nastavilo točno onako kako je trebalo biti.
Ali sve se promijenilo.
Promatrajući ponovno sobu, činilo joj se kao da se smanjuje. Tada se sjetila jednog od ponavljajućih snova njezinih gotovo neprospavanih noći. Zatvarajući oči, jasno se prisjetila male kuće na periferiji grada u kojem je rođena, u selu Minas Gerais. Tu su ona, njezina majka
