Svaka od tih intervencija zahtijeva specijalizirano osoblje, razvijenu tehnologiju i centar u kojem se radi, što uvećava “troškove” za administraciju, ali koliki su troškovi depresije u prvom svijetu?
To je upravo ono što se tražilo od Instituta za epidemiologiju, socijalnu medicinu i istraživanje zdravstvenog sustava, Medicinski fakultet u Hannoveru, Institut za opću praksu, Sveučilište Goethe u Frankfurtu i Institut za opću praksu i obiteljsku medicinu Friedrich – Schiller - University od Jena (Njemačka) čiji su rezultati objavljeni u znanstvenom časopisu „Depresija istraživanje i liječenje“ [3].
U istraživanju je sudjelovalo sedamdesetak liječnika iz njemačke zdravstvene mreže koji su obavili ponovnu procjenu svojih pacijenata s dijagnozom depresije, istovremeno ih informirajući o studiji i prikupljajući njihove pristanke za sudjelovanje, na kraju ih je bilo šest stotina dvadeset i šest pacijenata, od kojih je 75,7% bilo žena i 24,3% muškarca, prema kojima su se poduzele mjere u tri različita trenutka, kada su pitane o svom sudjelovanju, nakon šest mjeseci i jedne godine.
Od svakog sudionika prikupljeno je pet podataka, lijekovi koje primaju, posjete liječniku opće prakse, posjete specijalisti, psihoterapija koju su primili i broj hospitalizacija, a trošak im je izdvojen iz standardiziranih tablica koje je procijenio Federalni zavod za statistiku.
Rezultati pokazuju da je prosječni trošak po pacijentu s teškom depresijom za godinu dana 3813€, bez značajnih razlika u troškovima između muškaraca i žena, iako su u studiji tri četvrtine od svih koji su sudjelovali bile žene.
Što se tiče makroekonomskih podataka, pretpostavlja se da će godišnji izdaci u Njemačkoj biti za bolesnike s depresijom više od 15,6 milijardi eura.
Količina za koju autori misle da je pretjerana, iako je najčešći psihološki poremećaj među pacijentima koji dolaze na savjetovanja. Stoga autori studije predlažu obavljanje većih intervencija kako u ranom otkrivanju bolesti, tako i u potrazi za novim i boljim tehnikama i terapijama kojima bi se smanjio broj savjetovanja, a posebno ukupnih troškova pružanja skrbi pacijentima s teškom depresijom.
Iako rezultati otkrivaju, oni ne izvještavaju jesu li više ili manje skupi od ostalih mentalnih bolesti, pa čak i drugih fizičkih stanja koja se liječe, pa se ne može procijeniti je li to pretjeran trošak ili ne za administraciju, niti ako zbog velikog troška mora imati prednost nad drugim bolestima.
Sve gore navedeno pokazuje kako se ne radi o manjem problemu, jer ima posljedice kako na pacijenta i njegovo zdravlje, tako i na financijski aspekt.
Ali da bi se postavila dijagnoza i njeno naknadno liječenje, prvo se mora razlikovati od ostalih pojava u kojima postoji tuga, ali ne u obliku koji pokreće veliku depresiju.
POGLAVLJE 2. ŽALOST
Žalost se naziva reakcija na tugu nakon gubitka voljene osobe i pada raspoloženja, to se shvaća kao „normalan” korak kod ljudi koji imaju emocionalnu vezu s pokojnikom.
Jedna od najprosvjetljenijih rasprava među stručnjacima za mentalno zdravlje kada se suočila s reformom referentnog priručnika za dijagnozu i liječenje (D.S.M.V) [4] odnosila se na to kako riješiti problem tuge.
D.S.M.-V periodično prekontroliraju stručnjaci, uključujući nove psihopatologije i isključujući druge.
U posljednjoj, petoj verziji, bilo je nekoliko izmjena, ali vrlo kontroverznih. Jedna od najistaknutijih odnosila se na razmatranje žalosti, kao entiteta ili kao dijela depresije.
Žalost je faza koja se događa kada osoba izgubi voljenu osobu, a prije se u nekim zemljama to odražava u drugačijem načinu oblačenja i u djelima poput bdijenja.
Žalost ima važan dio u osobnom životu, ali i društvenom, gdje dobivate podršku i utjehu obitelji i prijatelja, kao sućut.
Kad osoba doživi žalost , osjećat će se očajno, tužno, bez volje za rad, čak i izgubiti volju za onim što radi … nešto logično i normalno u društvu.
Problem je što su to i simptomi depresije ili, kako se u psihopatologiji naziva, glavni depresijski poremećaj.
Neki stručnjaci ističu da ako imaju iste simptome, to je zato što je to isti zdravstveni problem. Drugi, s druge strane, razlikuju to jer postoji “uzrok koji to opravdava”.
Još je jedna kontroverza oko toga koliko dugo bi žalovanje trebao trajati. U nekim se tradicijama utvrđuje da je žalovanje traje u periodu od jedne godine, u drugim društvima jedva sedam dana, ali jedna stvar je tuga, a druga žalovanje.
Prvo se odnosi na stanje duha člana obitelji, dok je žalovanje socijalni uzorak, koji varira od države do države i može trajati godinama. Žalovanje samo po sebi neće značiti rizik za zdravlje osobe, tako da njegovo širenje ne predstavlja nikakav problem, pod uvjetom da se poštuju društvene norme.
Prije D.S.M.-V, utvrđeno je da, žalost potraje dulje od dva mjeseca, mora se klinički tretirati kao velika depresija. Trenutno se ne poštuje taj minimalni period od dva mjeseca, tako da bi se moglo dijagnosticirati i liječiti od trenutka pojavljivanja simptoma prikupljenih za veliku depresiju.
S takvim pristupom promjena se postupa kako bi u što bržem reagiranju na problem mentalnog zdravlja koji je jednako važan i raširen kao i depresija, a da pritom ne morate čekati dva obvezna mjeseca kao prije.
Stoga je žalost shvaćena kao “jednostavan tranzit” kroz koji svi moramo proći kad izgubimo voljenu osobu, ali moramo je “nadzirati” da vidimo da simptomi nisu toliko važni da sakrivaju pravi poremećaj velike depresije.
Moram imati na umu da je, u svakom slučaju, za prevladavanje žalosti ključno imati društvenu podršku, podršku obitelji i prijatelja koji razumiju situaciju i pomažu osobi dok prolazi kroz period žalosti, kako bi to učinila na pravilan način.
POGLAVLJE 3. DISTIMIJA
Većina nas je imala loše poteškoće u nekom trenutku svog života, fazu u kojoj nemamo volje raditi ništa, osjećamo se apatično i potišteno, na bilo koji problem koji nam nadolazi ne “dižemo glavu”, ali s vremenom sve se to rješava i oporavljamo naše unutrašnje stanje. Međutim, ako smatrate da se ovo stanje održava godinama, možda patite od poremećaja koji se naziva distimija.
Distimija je vrsta poremećaja stanja duha, gdje osoba doživljava kronične depresivne simptome, a traju više od godinu dana u slučaju djece i adolescenata a dvije godine kod odraslih. Smatra se da je rana pojava ako se dogodi prije dobi od 21. godine a kasnija pojava je ako se javi nakon te dobi.
To je poremećaj s blagim ili umjerenim simptomima i nema dovoljno intenziteta da bi se mogao smatrati depresivnom epizodom, što je suštinski zahtjev za dijagnosticiranje teškog depresivnog poremećaja.
Prema studiji ESEMeD – Španjolska koju zajednički provodi Odjel za istraživanje i razvoj Sant Joan de Déu-Serveis za mentalno zdravlje, Sant Boi de Llobregat, i Istraživačka jedinica za zdravstvene usluge. Općinski institut za medicinska istraživanja. U Barceloni (Španjolska) čiji su rezultati objavljeni u znanstvenom časopisu „Klinička medicina“ [5], distimija je treća najčešća vrsta mentalnog poremećaja u španjolskom stanovništvu, koja pogađa gotovo 1,5% građana svake godine. Za razliku od drugih psiholoških poremećaja, postoje značajne razlike u raspodjeli stanovništva prema spolu od distimije, koja pogađa pet puta više žena nego muškaraca.
