joj da će se igrati čim se pridruže sestrama. Stigavši na pristanište, pogledao je prema plaži i uvjerio se da su brodolomci već bili pri svijesti i u sjedećem položaju, dok su im roditelji pomagali da se osuše. U daljini je ugledao i jasni odraz svog susjeda Andreja kako nestaje pored tamarinda. Bio je to čudan čovjek koji se nije družio ni s kim u selu. Samo ga je koji put vidio kako razgovara s ocem, dok su se razgovori s ostatkom obitelji svodili na službene pozdrave i kratke komentare o vremenu.
Špilja se nalazila na zapadu male uvale, na suprotnoj strani od njihove kuće. Prilaz špilji, ne računajući poneku stijenu nastalu prolaskom vremena, bio je lagan bez obzira što je ulaz u špilju bio skriven od pogleda neobičnim zavojem od stijena. Štoviše, većina stanovnika sela nije se ni sjećala špilje. Sastojala se od male šupljine nastale u stjenovitom zidu koji je ulazio u more. Imala je samo jednu komoru u koju je lako moglo stati desetak osoba iako, zahvaljujući velikom ulazu, nije postojala mogućnost dobre zaštite od nevremena, zbog čega se nikad nije iskoristila kao prebivalište već se pretvorila u omiljeno igralište djece Teopulos.
Janira i Almik došli su do špilje noseći ribarske mreže. Naišli su na svoje sestre, Telmu i Nerisu, kako u kutu slažu školjke koje su prikupile šečući plažom u zoru. Telmine smeđe kovrče padale su joj preko očiju boje meda. Otac je znao da će stasati u dobru ženu jer je sa svojih četrnaest godina bila gotovo spremna napustiti roditeljski dom i zaručiti se s nekim lokalnim ribarom. Imala je lijep stas, bila je dobro odgojena i pristojna i, kao i Almik, poznavala je osnove grčkog pisma. Otac je potonju temu smatrao vrlo bitnom jer sam nikad nije imao priliku naučiti pa je inzistirao da Almik nauči stariju sestru sve što je naučio kod seoskog starješine, protivno majčinoj volji koja je pismenost smatrala beskorisnom. Sve te vrline i sposobnosti činile su je dobrom kandidatkinjom za najbolje seoske mladiće. Štoviše, Hermes je već, iza leđa žene i starije kćeri, razgovarao s nekim obiteljima u selu.
Nerisa je imala devet godina, jednu manje od Almika i bila je izrazito živa i nestašna. Majka je oduvijek govorila da je Zeus pogriješio kad ju je stvorio u obliku žene i da je trebala biti muškarac. Sva uglađenost i nježnost koju je posjedovala njezina starija sestra, kod nje je bila odsutna. Imala je dječje tijelo, stalno zapetljanu kosu i ruke i noge pune ogrebotina prouzrokovanih padovima i skokovima za vrijeme lova na razne životinje u okolini. Njezine nemirne oči boje bistrog meda, slične sestrinima, odražavale su živost njezinih pokreta.
–Zdravo, Nerisa! Zdravo, Telma! Nije li vam dosadno igrati uvijek istu igru? – pitao ih je Almik promatrajući školjke.
– Razdvajamo ljuske sa školjki koje smo pronašle jutros na plaži – odgovorila mu je sa smjiješkom Nerisa.
– Janira, pogledaj – pronašli smo dvije morske zvijezde i ogromnog morskog puža – prekinula je razgovor Telma. Ustala se i primila mlađu sestru za ruku kako bi izbliza promotrila dragocjeni nalaz-. Pogledaj! Ova zdrobljena školjka podsjeća na rodin ugriz koji imamo na nozi.– Janira je čučnula kako bi provjerila i potvrdila sličnost školjke i rodinog ugriza koji su imali svi četvero na nozi, nasmiješila se vidjevši sličnost i, izgubivši interes, počela se igrati sa školjkama.
–Otac je rekao da moramo zakrpati ove mreže prije objeda – naglasio je Almik s dozom autoriteta dok ih je izvlačio iz svežnja kojeg je nosio na leđima.
– Pusti ih neka se igraju. Mi ih možemo zakrpati bez njihove pomoći. – rekla je Telma pregledavajući vještim okom mreže-. Jesi li donio sve potrebno?– Almik je potvrdno kimnuo glavom.
Ostali su u špilji do podneva. Djevojčice su se igrale sa školjkama raspoređujući ih u različite skupine; prvo po obliku, zatim po boji. Telma i Almik su prvo očistili mrežu, već polusuhu i počeli je krpati sa sigurnošću proizašlom iz prakse. Kad su završili s krpanjem, Almik je već ispričao Telmi sve o brodolomcima i, kako je već prošlo podne, ponudio se ići provjeriti kad će biti objed. Zaobišao je stijene pored špilje i našao se licem u lice s ocem.
–Zdravo, sine, taman sam pošao po vas za objed. Kreni prema majci, a ja idem po sestre. – Almik je kimnuo glavom i zaputio se prema kući dok je njegov otac išao prema špilji po kćeri.
Sunce se lagano počelo spuštati svojim uobičajenim putem kad su svi stigli do kuće. Almik se već pridružio majci u kući. Vani, na uglu kuće, brodolomci su sjedili ušuškani u pokrivač, podupirući se uza zid kuće i grijući se zrakama sunca. Njihovi prazni pogledi bili su izgubljeni na plavom horizontu. Djevojčice su ih promatrale s neskrivenom znatiželjom i međusobno šaputale. Otac im je naredio da uđu u kuću, prozborio par riječi s brodolomcima i potom im se pridružio u kući. Stol, napravljen od starih ploča, bio je okružen dvjema velikim klupama. Na jednoj je već sjedilo troje mlađe djece, Almik, Narisa i Janira. Druga je još bila prazna.
–Niobe, svi smo prisutni. Što si pripremila za objed?– Njegova žena se približila stolu noseći pladanj s hranom.
–Hermes, sjedni, ohladit će nam se hrana – odgovorila je suho i gotovo odrješito žena-. Telma, sjedni i ti.– Najstarija kći upravo je donijela na stol vrčeve napravljene od maslinovog drva, napunila ih vodom i sjela između svojih roditelja, kao zid između dvije granice.
Hermes, bojeći se prirodnih i natprirodnih snaga svijeta, podigao je ruke zahvaljujući bogovima na hrani koju će pojesti, dok je šaputao jednostavnu molitvu. Djeca su šutjela i slušala oca dok je Niobe zamišljeno gledala kroz prozor. Hermes je završio molitvu i dao znak da se može početi jesti. Imali su samo jedan pladanj na stolu, pun kuhanog povrća i ukusnih komada različitih vrsta ribe koje je Hermes posebno odvojio za proslavu sinovog rođendana. Janira je odlučno uzela komad brancina. Almik, Telma i Nerisa su je slijedili, dok je Niobe slala ledene poglede prema mužu.
–Mogao si se posavjetovati sa mnom prije nego što si im pritekao u pomoć. Nikad se ne savjetuješ sa mnom, ne znaš tko su ni otkud dolaze – šaptala je osuđujućim glasom dok je pogledavala prema zidu pored kojeg su se odmarali brodolomci, skriveni od pogleda i udubljeni u vlastite misli.
–Pomoći ljudima u potrebi nije nešto što bi se trebalo prije raspravljati; to je naša dužnost – odgovorio je Hermes mirnim glasom-. More ne prepoznaje plemena, rase ni klasni sustav i postupa jednako sa svima. Zaboravljaš da su i naši očevi poginuli na moru.– Njegova žena je spustila pogled, prisjećajući se oca. Zabolio ju je mužev komentar-. Posejdon može biti jako uvjerljiv kad želi i ako su naši gosti preživjeli, tko smo mi da preispitujemo božanski sud.
– Znaš da nije dobra ideja dovoditi strance ovdje. Samo će nam donijeti probleme. – negodovala je Niobe, zabrinutog i napetog izraza lica. Djeca su slušala bez prekidanja.
–Kartažani su. Zahvalili su mi se i zamolili da ih pustimo da odu što prije, ali sam ih odbio jer ne mogu nastaviti put u stanju u kojem jesu. – Niobe je uzviknula i podignula ruke u zrak. Bila je na rubu strpljenja.
–Zamole te da odu, a tih ih odbiješ? Zar nikad ne misliš na mene?
–Naša djeca moraju naučiti što je ispravno, a što ne. Ovi ljudi trebaju pomoć i nijedan Teopulos ih neće odbiti. Nema rasprave! – odrješito je odgovorio Hermes.
–Imaš pravo, oče. – potvrdila je Nerisa.
–Ti se ne miješaj u razgovore odraslih! – ukorila ju je majka oštrim pogledom na što je djevojčica spustila glavu.
–Što im se dogodilo? – pitao je Almik pokušavajući smiriti situaciju.
– Najbolje da nam oni sami objasne. Pojedimo u miru i kad završimo pozvat ćemo ih ovamo. Pojeli su već nešto prije i odlučili su nas pustiti da objedujemo u miru. Sve će nam ispričati pa ćemo ih pustiti da odspavaju
