sušenu ribu i voće u veliku košaru te napunila dvije mješine vodom koju je majka ranom zorom donijela sa seoskog izvora. Buka pored vrata ih je odvratila od njihovih zadataka.
– Što je to bilo? – prepala se Telma -. Andrej?
– Štakor – odgovorio je s gađenjem Almik pokazujući životinju koja je s interesom njuškala krv Kartažanina.
– Idemo! Andrej se može pojaviti svaki tren. – Almik se složio. Približio se majci i s ljubavlju ju posljednji put poljubio. Zatim je kleknuo pored oca i zamolio ga da mu da snage da odvede sestre na sigurno. Telma se također nježno oprostila od njih. Prije odlaska, izvadila je dva novčića iz vrećice koju je uzeo brat i stavila ih u usta roditelja kako bi lađaru Haronu mogli platiti put u Had. Ustali su puni tuge i tiho krenuli prema pristaništu bacajući pogled natrag kako bi na vrijeme uočili Andreja.
Izgledalo je kao da je vjetar malo oslabio, a izlazeći polumjesec je slabo osvjetljavao noć. Brat i sestra brzo su se udaljavali razmišljajući o svemu što ostavljaju za sobom. Almik se s tugom prisjećao kako mu je otac još tog jutra ustupio štap za ribarenje. Kako im se naglo promijenio život u svega nekoliko sati!
–Zaboravili smo uzeti toplu odjeću. – Telma je krenula natrag prema kući.
–Što radiš? Ne možemo se vratiti, Andrej bi već mogao biti tamo – zadržao ju je Almik-. Što će ti odjeća?
– Vjetrovito je i malenama može biti hladno. Temperatura će pasti noćas, dovoljno je pogledati ove velike oblake koje donosi vjetar. – pokazala je prema oblacima-. Osim toga, ne možemo ostaviti majku i oca u onakvom stanju.
– Smiri se! U barci se nalazi par prekrivača; u slučaju nevremena možemo se svi pokriti. A za njih više ništa ne možemo učiniti, opasno je. Dođi, idemo sestrama.
Pristanište je već bilo vidljivo u sjeni. Dok su se približavali, na licu im se odražavala dodatna nervoza. Nisu nigdje mogli vidjeti dvije djevojčice.
– Gdje su mogle otići? – pitala je Telma ozbiljnim glasom-. Rekla sam im da se ne miču.
– Ne znam, možda su se vratile u špilju.
– Ajmo ih zazvati.
–Ne! – graknuo je Almik-. Sjeti se Andreja, ne smije na otkriti. Idemo baciti pogled u čamac.
Došli su do pristaništa, ali sestrama nije bilo ni traga. Almik je hodao po škripećim daskama dok nije došao do čamca. Oblaci su prekrili slab mjesec i bilo je jako teško razaznati unutrašnjost čamca.
–Jesu li tamo? – pitala je zabrinuto Telma.
–Ne vidim ništa; pričekaj da uđem u čamac. – Uskočio je u čamac. Nije se sjećao da je ostavio užad tako loše namotanu. Odmotao ih je.
–Stigli ste? – Nerisa se zijevajući rastezala. Almik je poskočio od iznenađenja.
– Prepala si me! – dječak je napravio korak unazad-. Telma, ovdje su. Čuo je kako se sestra približava čamcu.
– Gdje je Janira? – pitao je Almik Nerisu-. Pretpostavljam da je s tobom.
–Ovdje je.– podigla je mreže koje su se nalazile u čamcu, otkrivajući sestricu u dubokom snu.– Spavalo nam se pa smo se spustili u čamac. – Almik se s olakšanjem nasmiješio dok se Telma spuštala u čamac.
–Zabrinuli smo se za vas. Sva sreća pa ste dobro.
– Gdje je tata? – Nerisa je bila nemirna jer su inače u ovo vijeme već spavali u kući.
– Dušo, mama i tata više nisu s nama. – Telma joj je gladila kosu pokušavajući ostati pribrana.
– Nije istina. – počela je plakati ne željevši prihvatiti što joj Telma govori-. Želim svoju mamu.-pokušala je iskočiti iz čamca i potrčati kući; Almik ju je zadržao primeći je za ruku.
– Dušo, ne možemo ići kući. Andrej nas također želi ubiti. – nježno ju je zagrlio.
–Almiče, pogledaj! – uzviknula je Telma pokazujući u smjeru kuće. U mraku se mogao razaznati slabo osvjetljen ulaz i Almik je mogao vidjeti kretanje siluete pred vratima.
– Andrej nas već traži. Telma, pripremi čamac. – Spustio je Nerisu u čamac i skočio prema pristaništu. U jednom trenu je pomislio da bi ovo mogao biti zadnji put da kroči nogom na njega.
–Što ćeš učiniti, Almiče? Andrej samo što nije došao. Dječak nije ništa odgovorio već je odlučno otišao do Andrejevog čamca s nožem u ruci i počeo trgati susjedova jedra.
– Almiče, bježi! – Krenuo je ovamo. – Dječak se okrenuo prema kući i vidio kako se silueta svakim trenom povećava; susjed ih je već primijetio. Završio je s jedrima pa je bacio vesla u more i skočio na pristanište.
–Telma, brzo odveži užad! – viknuo je Almik dok je rezao užad na susjedovom čamcu i gurao ga prema moru. Okrenuo se prema kući i vidio da se Andrej nalazi blizu pristaništa. Telma je već oslobodila čamac od užadi i dječak ga je odgurnuo prema moru skočivši unutra.
– Čekajte! – Andrej im je dovikivao pored pristaništa. Telma i Almik uzeli su vesla i počeli svom snagom veslati svatko na svojoj strani. Andrejev pušteni čamac udaljavao se od pristaništa.
– Čekajte, prokleti bili! – Andrej, koji je u sekundi stigao na kraj pristaništa, gledao je kako se Almikov čamac sve više udaljava. Okrenuo se kako bi ušao u svoj čamac i opsovao kad je primijetio da se udaljava prema otvorenom moru. Nije razmišljao dva puta, već je skočio u more u potrazi za svojim čamcem.
– Almiče, Andrej je skočio u more, želi pokupiti svoj čamac kako bi mogao krenuti za nama. – Nerisa je sa strahom gledala što radi njihov susjed.
– Bez brige, ostavio sam ga bez jedara. Nerisa, uzmi moje veslo i nastavi veslati s Telmom. – Dodao joj je veslo i ne gubeći vrijeme počeo dizati jedro. Već je to radio puno puta, natječući se s djecom drugih ribara. Zahvaljujući već naučenim pokretima, brodić je brzo bio spreman. Sestre su nastavile veslati.
– Andrej je već u svom čamcu! – uzviknula je preplašena Nerisa, ne prestajući bacati pogled prema susjedu. Muškarac je upravo ušao u svoj čamac i počeo rastvarati jedro. Vjetar je ponovno počeo puhati i more je postajalo nemirnije. Oblaci su ostavili veliki prostor oko mjeseca i njegova slaba svjetlost osvjetljavala je scenu. Almik se okrenuo i vidio kako susjed diže ruke u njihovom smjeru, sigurno psujući zbog štete koju je dječak napravio na jedrima. Od vjetra nisu mogli čuti njegove psovke.
–Telma, Nerisa, možete prestati veslati. Vjetar će nas pogurati pa nas Andrej neće više moći dostići.
– Ne znam je li to dobra ideja. Vjetar je sve jači, a valovi sve veći. Bojim se za nas. – Telma je zabrinuto gledala uzburkano more.
– Imaj povjerenja u mene, poznajem prepreke na ovom području i možemo ploviti bez problema; otplovit ćemo prema jugu po kanalu kako bismo se udaljili od obale pa poslije krenuti prema istoku i prema otoku Kosu. Poslije ćemo vidjeti kako će nas primiti stric, a dotad ćemo biti na sigurnom od Andreja i Rimljana. Pokušajte sad malo odspavati. – Nerisa je kao i ostala djeca bila preplašena zbog svega što se dogodilo. Uzela je pokrivač i ušuškala se pored Janire, koja je i dalje spokojno
