je prozor, kao u blagajni: postoje tajni papiri i grube, koje vam kažem tajno, nisam pljunuo više od jednom.
– A nije znao? Sneezy.
– Da nije prepoznao, ne bih bio ovdje.
– Ne razumijem, živjeli ste tamo kao sir u maslacu, zašto ste morali pljunuti?
– U ovoj zemlji pljuvanje je uvreda, a u mojoj domovini to je znak pozdrava i ljubavi, poput poljupca. Na kraju, kad se poljubiš, usisavaš partnerovo droljanje. A ovo je poljubac u daljini… Nitko mu nije vidio lice. Pa dobro, jedi i idi gledati dime.
– A ti? Sneezy.
– I ja ću razmišljati. Ako što?.. – Klop je zijevnuo. Ja sam pod žinkom.
– U spavaćoj sobi?
– U toaletu, ovna, naravno. Bolje ih zatvorite u garaži. Odatle još uvijek neće izaći do jutra.
– A auto? Sneezy.
– Koji auto?
– Pa, s obzirom da je garaža, apchi, ima li automobila?
– Postojao je jednom, točnije motocikl. Izya se slomila, sada samo zgužvani komad metala, ležeći uokolo….
– Pa, otišao sam, šefe?! Sneezy.
Ujutro je došao stari Toad i, primivši upute, otišao očistiti staju. U staji dugo vremena majstorova ruka nije bila nanesena i sve je tamo bilo prekriveno sranjem. Ottila je, kao i obično, sjela da poravna nokte. Želim napomenuti da svi detektivi imaju hobi koji ih tjera na razmišljanje: Holmes ima igru violine, Poirot bez imalo miješanja vjeruje u svoje sive ćelije, agent Kay ima pitu, a Klop ispravlja nokte. A kad bi bili gotovi, ubacio bi ih i rastrgao, kako bi ih opet izravnao i istodobno osjetio zveket misli.
Bale, bala, bala, bala. I tako iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu, i… Odjednom se iz štale pojavilo gadno lice Toada i zagledalo se, smiješeći se policajcu.
– Što želite, smrdljivče? – upita Ottila.
– Mogu li pušiti, šefe? – upita starac nesigurno.
– Što smrdi?
– Nije prava riječ. Ti si, pješačio, okrenuo se oko trulog dinosaura?
– Ne, samo sam ga bacio i pustio malog golubica, koja sama ne oksigenira.
– Dobro, puši.
Starac je izišao i izvadio cigaretu.
– Čekaj!
– Što, šefe?
– Samo ostavi guzicu u staji.
– Hehe, šala je shvatila. – Zašutjela po štali i htjela zapaliti cigaretu…
– … Cant, ili što? – Bug bug.
– Ne, šefe, samo Belomor.
– Dođi ovamo.
Stari je ispružio cigaretu. Ottila ga je uzela i zapalila. Cigareta je bila čista, bez dodataka.
– Na, dim. – Dao Ottilu cigaretu Toada.
– A vi ste nam dugo vremena?
– Ovdje sam već šest godina i razmišljam zauvijek. Pomirio sam se. Pljunuo je na svoju karijeru. Trgovao za ovaj prekrasan svijet iz kojeg nosi gnoj i sranja… Prokletstvo. Ukratko, od čega sam umoran?
– Ne, kad sam živio ovdje do posljednjeg puta kad sam služio, okružni policajci promijenili su se poput rukavica.
– I zašto?
– Razlozi su bili različiti: previše su pili, a zatim odmjerili.
– Pa, ne prijeti mi. Naveden sam među svojim nadređenima kao nepušač i prodavač. Reci mi nešto, mogu li dovršiti izgradnju staje prije jeseni?
Starica je pregledala zgradu koja je napola napravljena od opeke. Srušene praznine u zidovima bile su zakrpljene: ili trula šperploča, zatim krovni materijal, zatim vreće.
– Možeš. Samo sve to treba zamijeniti. Da, i zidovi su vam zastarjeli.
– I koliko su stari?
– Ohhh! Šefe, da, koliko se sjećam ova je zgrada stajala. Ovdje je nekada bilo dvorište nekog trgovca. U revoluciji su, kažu, uhvatili bjegunac od crvenog perja i ondje su završili s cijelom obitelji.
– Gdje?
– Što, gdje?
– Pa, učinjeno.
– Ah, pa ovdje u staji. A onda je to bilo skladište, a nakon rata – uporište.
– zabava. Možete li to učiniti? Naravno, ne rastavljajte do kraja. Mlinci su još uvijek jaki, također su kameni. Samo ih dovršite.
– Za fini sat neće raditi. Štoviše, potreban vam je pomoćnik, a ne jedan, barem dva. I, naravno, predujam, tada će biti poticaj.
– Pa, bit će fini sat na mjestu unaprijed, ali vidjet ćemo. Ali platit ću ako se isplati. Kao – dat ću kravonete, ali ne – sudac će dati kravonete. Pa smo se dogovorili. A u pripravniku ću vam reći Idot. Znate li to?
– Naravno. Ovo je moron iz Kyzikhstona. – starac se smrznuo kiselo.
– I što?
– Da, on je narkoman, jebem se. – starac je prstima ukosio Adamovu jabuku.
– A ti?
– Ja? Dovraga, ovo je ključna budala koju ovaj moron posluša.
– I što, stvarno komuniciraju? dobra je u njemu.
– Da, ponudio joj je dodatni prihod. Pijem, naravno.
– Na sudu, naravno, nećete svjedočiti ove riječi protiv Idota.
– držiš me za nekoga, šefe. Nisam kučka. Nisam bio u zoni i ne bih plesao na tvoju lulu. Bolje vrijeme od kante za slobodne ruke.
– ohladi se. Ovo sam ja. Što ako?!
– Razumijem, šefe.
– I hoće li Baba Klava moći raditi?
– Naravno. Iako ima 65 godina, pliva poput buldožera. Ali Idot?! Bit će problema.
– Neće. I ja ću je privući.
– A novac svima, podjednako?
– Vi više, ali nakon lijepih sati.
– A ako to učinimo, i nećemo razraditi fini sat?
– Nabavite
