bez sranja, šala! – za ćelavog Idota.
– I uglavnom šutite, žrtva pobačaja. – baka je došla preko djeteta.
– Tiho! – Bedbug je bio šokiran. – zašto si to dobila, bako Clavka? Tko vam je rekao tu herezu? – Ottila je postala tamna i zamračena, kao što je bio tamnoput.
Tastatura se zgrčila i počela izgledati još gore, dvadeset godina starija od svojih sedamdeset godina.
– Pa, mislim da je tako – naklonila se Tipkovnica i promijenila izraz lica i počela izgledati kao trinaestogodišnjakinja koja se nakon gubitka savjesti gledala u ogledalo. Njezina koža bila je izvučena, a stvarnost su joj otkrila samo usta bez zuba, na kojima je stršilo samo jedno crno poput ugljena, zub i panjevi koji nisu završili karijesom. – Od svih mužjaka samo ju je Izya posjetila… a ti? – zastenjala je baka. – ali ti si joj otac! Mislim da jesam.
– U WC-u ćeš misliti, ali evo, hajde, Pasha. – Idot je stigao, – Što vozite čovjeka u boje? Želite li doći na TV? Sensation! Brat je silovao sestru i rođen je humanoid? Da, uskoro ćete umrijeti nego što netko na to obraća pažnju.
– Ili si mu možda otac? – zlobno s bakom Klavkom.
– Tko, okružni službenik, ili što? Voziš, starko. – i Idot je bacio u njega pronađeni komad gnoja.
– Da ste odvezli guske. Ovo se, prema mom mišljenju, odnosi na Sarin zametak, a ne na majku iz postelje. – objasnila je baka.
– Prvo, ne zametak, nego zametak. Embrio je u stvorenju bez mozga. I osoba ima embrij. Trebalo je učiti u školi … – izjavio je Toad i pogledao prema Idotu.
– I drugo? – prisjetila se baka.
– I drugo.. – i starac je okrenuo pogled prema Klopu, ali toga nije bilo nigdje. – A gdje je bedbug? pitao je Keyboard.
– Upravo sam bio ovdje. – slegnu ramenima baka.
– Da, bacio je. Kome je drago kad razgovaraju o tebi. Što je tu: drugo? Upita Idot.
– Tako je. Ohhh?! – Nešto je iznenadilo Žabu. – Našao sam rupu u zidu.
– Gdje? – upita Idot i ode do Toada duboko u staju.
U zidu je bila rupa koja je izgledala kao bunar u peći. Sve u čađi i mecima.
– Da, ovo je stara peć… Ili je možda blago zakopano u njoj? – radovala se starica i pretpostavila izvorni izgled svojih godina. Žaba je gurnula ruku u rupu.
– Ili zamka štakora. Hehe. – zakačio je Idot.
– Ne bojim se smrti. – A Toad je duboko uvukao ruku u lakat.
Odjednom je nešto počelo šuškati.
– Ahhhh!!! – povikao je starac i pokušao izvući ruku.
– Što, zamka? – uplela se baka. Žaba ispupčenih očiju. Ruka je zaglavila. Znoj curi s Toadovog čela, a bijesne su mu oči poput utopljenika u posljednje dvije minute.
Nakon nekoliko trenutaka ruka je ponovno vibrirala, toliko da su se Toadovi obrazi tresli i naglo je izvukao ruku. Suha mumija mrtve nasmijane mačke bila je stegnuta u četku.
– Wo, imajte mi člana! – iznenadio je Toad i pružio ruku zadirkujući lice leša Claudiju.
– Woah kupiti! – bacila se baka i, skočivši na stražnju stranu, smjestila se na svoju neizmjernu stražnju stranu ravno na čavao dužine sto pedeset u milimetrima, stršivši se izvan daske koju je sama bacila ranije. U gužvi dah u punom…
– Ha, što sam rekao?! ta guzica će vas računati. – optuži Idot.
Na prijateljske Idotove riječi baka je zagrizla u staro grlo.
– Otišli na farmu, uhvatiti bake. – starica se naljutila i, podižući lijevu ranjenu stražnjicu, prilijepila zakvačenu dasku uz tijelo. Nail je bio zahrđao i s valovitom površinom poput pile. Krv je kapljala od kraja. Tipkovnica ga je pregledavala sa svih strana i, osjećajući bol, snažno je viknula.
– Čemu se smiješ, kopile? – nasmijala se i bacila ploču s krvavim čavlom u Idotu. Izbjegao je i počeo bježati. Cigle ubačene u stazu poletjele su u potjeru. Jedan od kamena pogodio je kut u stražnjem dijelu djeteta. Pao je i trznuo se.
– Vozite li se? – Toad se uplašio.
– Ništa neće umrijeti. – smirila se baka Klavka i namazala ranu slinom. Kasnije je Idot ustao, namignuo i prišao se uz sebe, držeći objema rukama bolno mjesto.
– naljutit ću te. – Idot se zabio u pod svojim glasom.
– Oh? Pazi! U trbuhu ima snop pukotina. – Žaba je izvukla ovaj svežanj s mačjeg stomaka i pokazala ga svima.
– Okreni se, pitao je tužni Idot.
– Možda ima brulika? – predloži baka, koja je zaboravila na bol, bila je tipkovnica. – A ti, Goldfinch, idi na posao. lajala je na Idota. – vaše prezime Mukhin i letite iznad dolije iz blaga, poput muhe nad Parizom.
– Što kažeš? Ili možda ideš u pakao, A? – Idot je jahao dalje. – Sad sam pogodio titu!
– Uh, dobro! – Toad je frknuo – Buzu zaustavi obojicu. Želite li uzeti pent? Podijelite na tri.
– U! A ovo je poštovanje prema tebi Toad. Žao mi je. Krivo sam vas razumio … – obradovao se plaćeni Idot.
– Ne pitaj za oprost, nisam crvena djevojka. Vi ste pogrešno shvatili drugog. Pola meni, a pola nama.
– Zašto je ovo? – ogorčena je baka.
– Od toga! – Toad se nacerio. «Mogla sam to sve sama odnijeti.»
– A kako je ako pregledaju sve ovdje navečer, a živite li i vi ovdje bez izlaza?
– Da, dobri ste zalogaj, stari ljudi. Otvori ih, ili možda tamo ne postoji neka prokleta stvar. – ušao je Idot. – a igra nije vrijedna svijeća.
Žaba je bez poteškoća pogledala suvlasnike blaga i otrgnula trulo uže i polako počela otvarati svežanj. Svjedoci na oprezu.
– Hej, boce. Glina…
– Vage…
– Sto mililitara svaki…
– Šest komada…
– I što piše?
– Oh, jesu li zapečaćene?!
– Cork. Vintage, vjerojatno…
– I što piše, da vidim? – Pokušao sam uzeti jednu skelu.
– Ne trokut,
