tisuću.. osam stotina.. devedeset sedma.. ili samo sedma… Nije jasno.
– A pokušajmo?! Vino, idi … – predložio je Tipkovnica.
– Ne znam, ne znam. Hajde, probaj, ti si žena, ti i vrag nećeš pasti. – složi se žaba.
– Zašto? – Idot je intervenirao – Bolje u Sankt Peterburgu da se uključimo u antikviteta kao što je i bilo.
– Da, probaćemo jedan po jedan, pa, isprati ga, a ostalo predati prodavaču antikviteta… Da, Toad?
– Pa, daj, tko je prvi? Upita Idot.
– ključ. – rekao je Žaba. – predložio je.
– Pa, da, ako ne umreš, možeš piti.
– Što bi bez mene, seljaci. I ne bojim se umrijeti. Ja sam moj…
– .. od treptaja. – Predstavio se Idot i, iskoristivši ga, za kopile.
– Stoka! – Starica je pljesnula po ramenu djetetovim dlanom i, uzevši za papučicu, istrgnula plute iz boce. Nyuhnula. «Vino..» nasmiješila se i gutljajem isisavala sadržaj. Progutao se i zarežao. -Kryaaaa! kul.
– Pa, što? upita Žaba gutajući slinu.
– fino. Nešto se već počelo igrati u mojoj glavi.
– Da, sranje je. – odgovori Idot šaljivo, ispijajući bočicu.
– Da, pakao zna. Ali je li stara?! – reče, gledajući oko svoje već prazne boce, Toad.
– I da imamo još jednog.. – predložila je vesela baka. – Tatari ne žive bez para.
– Dakle, preostala su nam samo tri. – Idot je bio ogorčen. – Što ćemo predati?
– Slušaj, što?! Piti, piti tako, kraljevski. Jednom kada živimo. A boce su već starinske. Prazni su ili puni. Boce se cijene, a ne vino.
I pili su ostale tri čaše. Sjedili su na trupcu i zapalili cigaretu: Idot – Marlboro, Toad – Belomor, a baka Clavka na stari način – kozja noga. Tako su se onesvestili, bez završetka pušenja, sjedenja…
APULAZ 4
– Ahhhh!! Ahhh!!! – začuje se iz dvorišta.
– Što je to? – skoči iz kreveta Ottila, pitajući se. Um mu je još bio u snu i polako je pao na jastuk i odmah hrkao.
– Ahhhh!!! – Blop je opet skočio i pao naopako s kreveta. – oh, dovraga. – Zgrabio je dlan za čelo. – Što vičete, budalo?
Blijeda Isolda Fifovna ušla je u sobu raširenih očiju, prekrivajući razjapljena usta objema rukama.
– Aa, aa. – odvratila je i upirala prstom prema vratima.
– Što još? – sjedeći na podu pitao je Klop.
– Tamo, u štali…
– Što je u staji? govori jasnije…
– Postoji mrtva mačka…
– Koja mačka? – ponovno je upitao Ottila trljajući oteklo čelo. – O čemu govoriš?
– Mama! – Raširivši pogled na pod, glas joj je rekao.
– Sada, da vidimo. – Ottila se digne na noge i ode bosi u gaćama do staje.
Jučer se vratio kasno u noć kad su svi spavali i zato nije pitao o trikovima zatvorenika. Zhinka ga je slijedila.
Staja je izgledala zbijeno. Sva pogrešno raspoređena raspršena ostala su nepromijenjena. Osteroid Odnoglazovich sjedio je usred smeća: umirovljenik, radni veteran, stočar šeste kategorije, rođen na dan astronautike. Muž bake Klawke, točnije Klaudija Aldarovna von Schluchenberg, kći baruna, nezakoniti Lenjinov sin. Svima je to rekla.
– Što radiš ovdje? upita Ottil, starac koji pati od distrofije.
– sjedim. – djed je mirno odgovorio i stisnuo slušalicu.
– vidim da ne radite.
– I što onda pitate?
– Kako ste došli ovdje? – dodao je Isolda bas.
– Idi, shvatit ću. rekao je Bedbug svojoj ženi i okrenuo se svom djedu. – Odgovor.
– Kroz rupu u zidu Osteroid kimne glavom.
Ottila se probijao kroz smeće do rupa u zidu i ugledao leđa krave koja joj je podigla rep. Podigao je pogled i bio prestravljen: krovovi kuća bili su vidljivi.
– Postoji li ulica ili nešto slično? – pitao je djed.
– Heh, naravno.
– A gdje je sve moje stoka? – Prvo što mi je palo na pamet Klopu, koji je s bočnim vidom i ušima osjetnih vlasi gledao oko staje iznutra. «Da, skidaj dupe», povikao je i povukao kravji rep. Ona mu je, u znak osvete, izlila potok, poput vatrenog crijeva, s tlakom od stotinu atmosfera. Ottila je odletjela od pritiska za dva metra prema leđima i vratu, utonula u svinjski gnoj. Isolda je po inerciji potrčala mu u pomoć i nagnula se naslonivši glavu na njezina veličanstvena prsa. I htjela je zaplakati…
– Fu! – Sjajno je odbacila glavu natrag u govno i sa bočnim vidom promatrala kako se smanjuje pritisak mačeha koji izlijeva iz rupe: «Muuuu!!!» – zarežala se krava, dartanula i odvela je natrag, mašući repom s bzyka. i drugi insekti.
– Gdje je ključ? – pitao je djed i pustio prsten dima.
– Što je ključno? – Hebrew je odgovorio Bedbugu, ustajući iz sranja.
– Moja supruga, koju ste osudili u ropstvo!!! – Osteroid je zazvonio i naslonjen na koljena s rukama ustao. Lice mu je izrazilo smrt.
– Isolda!!
– Što, dušo?
– Gdje ste vidjeli mačku?
– Eno, rupa. Izašla je odavde i preselila se? – upao je u boju Isolda. – Htio sam je prevariti, gledajući, i pretvorila se u mamu i ovog djeda-babaja.
– Gdje je moja žena, fašistkinja? – zabrinuti Osteroid.
Gdje su ti radnici migranti? – pitala je supruga Klop.
– ne znam? – slegnula je ramenima Isolde. – Sinoć su sjedili u troje, ovdje.
– A onda? – Ottila ustane. – A ti – sjedni, sad ćemo to shvatiti.
– A onda sam otišao u krevet.
– Kamo su otišli? Njih dvoje su u redu, ali Žaba?! Kažnjava se uhićenjem prisilnim radom. Oni su pobjegli.
