ih posljednji put čistili prije sto godina? – supruga je sakupila suđe sa stola i otišla do stambene polovice kolibe.
– Budi tiha, ženo! Što razumiješ u mirisima? Ok, – zasukao sam rukav mrvicama i kapljicama sa stola. – Što sam htio reći. Huh?.. Dakle, spremi se za odlazak do Petera.
– Zašto?
– O, kolega, imamo novi ozbiljan posao. Prvo i posljednje!
– Jesmo li prebačeni u Sankt Peterburg? – Harutun je izvukao kosu iz nosnica, bio je oduševljen i lupkao je trskom.
– Ne, uzmi hladnije. Istražit ćemo jednu ozbiljnu stvar, a ne pokucati oko šara, u potrazi za izgubljenim pilićima i bikom. A onda, kad ga nađemo, bit ćemo premješteni viši…
– Gdje je do neba?
– Budale, na nebu nema gradova, do Amerike.
– I što ćemo tražiti? Što treba pronaći da bi nas poslali u Ameriku?
– Tražit ćemo nos…
– Čiji nos? – Harutun nije razumio.
Ottila se popeo na stol i prišao drugoj strani, bliže kaplaru. Sjeo je i zagrlio noge, razgovarao s njima.
– Pa ukratko.. – počeo je pola glasa.
– I što, onda šapatom?
– Nerd, konkurencija. Federi mogu oduzeti ovaj slučaj.
– Ahhh! Shvatio sam uložak.
– Dakle, rukav. Heh, cool! Ja sam «uložak», a ti si «rukav». I uložak se stavi u rukav. Hahaha. Smiješno je
– Ne. Stavili su metak u uložak.
– Što, pametno? A znate da su u našoj zemlji svi pametni – siromašni i siromašni. Želite li napraviti razliku? Onda slušajte, neću dvaput objasniti. Sveto mjesto nikada nije prazno. I tvoje mjesto, ne samo Sveto.. Znate li koliko nezaposlenih ljudi u našem selu želi sjebati da preuzmete svoje slobodno mjesto?
Harutun je otvorio oči od straha i prolio suze senilnosti.
– Oprosti, uložak, nije metak ubačen u čahuru, već uložak.
– Pa, onda čuti, koliko, objasnit ću ukratko: Eeee… jesi li pročitao Gogola?
– Pio je mogul.
– zezaš me?
– Bilo je humora. Gledao sam filmove s njegovim sudjelovanjem.
– To je dobro. Jeste li gledali film o NOS-u?
– O čijem nosu?
– Pa, ne o tvojoj? … – Ottila je skočio sa stola, – Opet humor?
– Mnn, da! – starac se uspravio. Ottila je pogledao u prepona tijela, i ispupčenim očima podigao glavu, bacivši glavu do kraja i vidio samo uspavan pleksus.
– Sjedi jebeno!! povikao je. Corporal je sjeo u početni položaj.
– Sjetio sam se Uložak… Ovde je čovjek izgubio nos…
– Sjetio se?
– Tako je!!
– Pa ćemo ga potražiti. Sam … – A Ottila je prstom pokucao u strop. – pitao me pola dana. Jako je tražio da i ja osobno zauzmem ovu stvar. Tako reći, preuzeo osobnu kontrolu.
– Bog?
– Ne, budalo, maršal. Nuuu, naš bog. Rekao je da nema nikoga vrijednijeg … – Ottila je skočila na koljena, stojeći podređena i preuzela kontrolu nad situacijom.
– I kako ćemo ga tražiti. Ovo je priča?! Štoviše, oni su umrli.
– Tko su oni?
– Pa, ovi, glavni likovi davno su umrli… a Gogol je glavni svjedok, isti… pa, mrtav.?! Ovo nije humor.. Ahhh?
– Budala. – Buba je skočila iz krila Incefalopata. – Tražit ćemo spomenik na bakrenoj ploči koja je ukradena. Ili beskućnici ili prevaranti. Svejedno, spomenik NOSU-u, a možda i… antikviteti.!?
– A tko će ostati ovdje?
– Izolde i Izzy za glavne.
– Je li još uvijek mali?
– Ništa nije malo, već sam poznavao ženu u njegovim godinama.
– Za to nije potrebno puno uma: stavi, pljuni i ode…
– Kako znati, kako znati…
– Ne, zaštitniče, mogao bih ostati, srce mi je slabo…
– Ništa, ovdje u Sankt Peterburgu ćete disati plinove i lakoću.
Harutun je još uvijek želio nešto reći kako bi ostao s Klopovom suprugom, ali on je postao zamišljen i pogledao prema puzećem dvostrukom repu na koljenu i palcem pritisnuo insekta u tkaninu hlača.
– Što ste htjeli izbaciti? – sarkastično zaškripajući očima pitao je Ottila.
– Nemam novca ni lijeka.
– Pa, to je rješivo. Sve plaća proračun. Ako nađemo nos.
– A ako je ne nađemo?
– A ako ga ne nađemo, svi troškovi će se odbiti od vas.
– Kako?
– I tako je. Ako i dalje postavljate glupa pitanja, možete izgubiti posao. Shvatio?
– Tako je, razumije se. Kad idemo?
– Glupo pitanje. Već bismo trebali biti tamo. Idemo sada!
– I što je tako brzo? Nisam spakirao kofer?
– Uvijek ga moramo spremati. Znali ste gdje dobivate posao… Usput, ista stvar…
– Što?
– nisam spakirao kofer. Da, ne trebaju nam. Po dolasku kupite ono što vam treba. Imam bankovnu karticu.
– A ako nema dovoljno novca?
– On će baciti. – i opet je okružni policajac gurnuo prst u strop i u obliku pigmeja skočio je, uz pomoć snijega, na stol, mašući nogom ispred nosa kolege. Ustao je i prešao stol pješice u smjeru od Arutuna do stolice. Suze i krenuo prema izlazu.
– Što sjediš? idemo! – i mahnuo rukom, – i kao da je duž Sankt Peterburga, nadvio se nad Zemlju…
Oni su napustili tvrđavu, ostavivši na vratima samo bilješku s kredom:
«Ne
