preda kontrolu nad čamcem. I uživao je. Znao je da mu je to u krvi. Njegovi djedovi i pradjedovi bili su mornari i ribari. I premda je jednog od njih odnijelo divlje more, rezati valove, kontrolirati vjetar i ponekad, obavezno daleko od obale kako bi izbjegao neželjena objašnjenja, utrkivati se s djecom drugih ribara, bio je najbolji doživljaj na svijetu. Dok je bio za kormilom, vrijeme je letjelo.
Hermes je uživao gledajući sina kako upravlja barkom na povratku kući. Bilo je vidljivo da je dječak to radio vrlo dobro što ga je činilo jako ponosnim. Vrijeme je proletjelo i dječak je brzo odrastao. Više to nije bio njegov dječačić; pretvarao se u muškarca. Prvi put ga je stavio na barku kad je imao tek dvije godine; sjetio se njegovog nesigurnog koraka dok su majčini prigovori još živo odjekivali u njegovom sjećanju. Tog dana, mali Almik nije plakao, prosjedio je cijelo vrijeme u središtu barke, gledajući more širom otvorenih očiju i s osmjehom od uha do uha na licu. Hermes je zaronio još dublje u svoje sjećanje, u dane svog prvog dodira s morem: imao je možda šest ili sedam godina. Njegov se stariji brat razbolio pa mu je otac, primivši ga za ramena, rekao da je i on sad muškarac te da će morati zamijeniti brata na barci nekoliko dana. Nikad prije nije kročio na barku, ali otad se nije više razdvajao od mora. More ga je očaravalo, na isti način na koji vidi da očarava i Almika, iako nisu svi trenuci bili sretni. Imao je oko petnaest godina kad su mu sirijski mornari zaplijenili ulov nakon dugog radnog dana, uzeli im mreže i istukli njega i oca. Srećom, nisu ih odveli sa sobom daleko od doma. Otad, kad god bi vidio nepoznati brod, nastojao bi makar malo promijeniti smjer. Sjetio se nepoznatog broda kojeg je ugledao u zoru.
–O čemu razmišljaš, oče?– Hermes je ostao zadubljen u mislima, pogleda izgubljenog na horizontu.
–Što misliš, zašto je trirema koju smo vidjeli u zoru plovila tako blizu otoka?– odgovorio je njegov otac vrativši se u sadašnjost.
–Ne znam. Možda su prevozili postrojbe na otok Kos ili progonili odbjeglog roba. – Otac je kimnuo glavom i okrenuo pogled prema obali.
– Približavamo se obali, bilo bi dobro da mi predaš kormilo. – Almik je nevoljko poslušao. Obala otoka Samos je na istočnoj strani bila pomalo neravna. Na nekim mjestima je kamenje izlazilo na površinu i lako je moglo oštetiti barku.
Borovi, hrastovi i tamarindi izmjenjivali su se u blizini obale, ostavljajući poneku čistinu. Zaoblišli su mali poluotok i krenuli prema očaravajućoj maloj uvali s kristalno čistom vodom. Već su mogli vidjeti kuću Teopulos, koja je pripadala njihovoj obitelji. Iako nešto uzdignuta od razine mora, nalazila se na nekih sto koraka od malog pristaništa, izračunao je Almik. Većina ribara živjela je pored velike uvale, iza malog i stjenovitog brežuljka; međutim, njegov otac i drugi ribar po imenu Andrej, čija se kuća nalazila točno u podnožju brežuljka, odlučili su izgraditi pristanište u maloj uvali kako bi oprema bila pri ruci i kako ne bi morali davati objašnjenja susjedima. Jedino se njegova majka ponekad žalila, s obzirom da je bila udaljenija od potoka s pitkom vodom od žena koje su živjele u velikoj uvali.
–Pripremi se zavezati uže za pristanište.– Almik je kimnuo glavom, zaputio se prema pramcu barke, podižući rubove odjeće kako se ne bi spotaknuo, i primio uže pripremajući se skočiti na kopno.
U jednom skoku, dječak je dosegao pristanište i zategnuo uže. U trenutku je barka bila čvrsto zavezana pored barke njihovog susjeda.
–Odličan posao, sine – pohvalio ga je otac-. Sad pokupi svu užad i složi jedro dok ja odnesem ribu. Sutra, s obzirom da bi se vrijeme moglo pogoršati i nećemo moći izaći na more, ćemo je temeljito očistiti. Nemoj se dugo zadržati, već je podne i uskoro ćemo ručati.– Primio je dvije košare s ribom i zaputio se prema plaži.
Almik je krenuo pažljivo slagati zakrpano jedro, čvrsto ga vežući za motku, a potom je pokupio užad razbacanu po palubi. Primio je vrhove i počeo ih namatati u spiralu, onako kako ga je naučio otac, tako sprječavajući da se petljaju pod nogama za vrijeme putovanja. Upravo je završavao namatanje zadnjeg užeta kad je čuo zov svog oca iz smjera plaže.
–Almiče, dođi brzo!
Dječak se podignuo i vidio da mu se otac nalazi na pola puta do kuće, nagnut preko nečega što je, iako je imao odličnu preglednost, identificirao kao svežnjeve uz rub plaže. Spustio je košare i energično mu davao znakove rukom da se požuri. Almik je ostavio posljednje uže napola zamotano i potrčao bosonog prema plaži. Kako se približavao ocu, svežnjevi na tlu sve više su izgledali kao ljudske siluete. Kad im se približio, shvatio je da se radi o dva muškarca, mokra i prekrivena pijeskom s pola tijela još uvijek u vodi.
–Dođi, sine, i pomozi mi izvući ih iz vode.– Njegov otac je pokušavao okrenuti jednog od muškaraca kako ne bi više gutao vodu.
–Oče, pretežak je- žalio se Almik pokušavajući izvući sebi najbližeg muškarca. Pretpostavio je da teži koliko i stari seoski gostioničar, čiji trbuh se prelijevao od pive.
–Ne brini, sine, ja ću ga izvući.– Ostavio je prvog muškarca, onog mršavijeg, ležati malo poviše na suhom pijesku i primio za drugu ruku drugog muškarca. Otac i sin su snažno podizali čovjeka i nakon nekoliko pokušaja ga uspješno izvukli iz vode.
Almik je iznenađeno i nervozno gledao dva brodolomca dok ih je otac pažljivo pregledavao i okretao na stranu kako bi izbacili svu progutanu vodu. Odjeća koju su nosili bila je znatno drugačija od njihove; nosili su tunike intenzivne ljubičaste boje, poderane zbog kamenčića u plićaku. Nisu izgledali kao Grci i Almik nije mogao pogoditi otkud su došli jer nije imao puno prilika vidjeti strance u selu.
–Idi reci majci da trebam njezinu pomoć. Poslije povedi sestre na barku i skupa pokupite poderane mreže i zakrpajte ih. U međuvremenu ćemo majka i ja odvesti muškarce kući, osušiti ih i doći po vas kako bismo ručali. Također je zamoli da donese nešto vode i suhe odjeće. –Hermes je požurivao sina rukom i Almik je poslušao i potrčao kući.
Almik je pogurnuo otškrinuta vrata i spotičući se ušao u kuću.
–Zdravo, majko!-zadihano je uzviknuo tražeći je pogledom.
–Zdravo, sine! Što se dogodilo? Zašto si tako zadihan?– Sjedeći kraj prozora, majka je na krilu čistila luk za pripremu ručka. Njezino lice, obilježeno ožiljcima od ospica i teškim djetinjstvom, pokazivalo je začuđenost naglim sinovljevim dolaskom.
–Sretan rođendan! – uzviknula je Janira, najmlađa Almičeva sestra koja je imala samo četiri godine, snažno ga primajući oko struka i pokušavajući skočiti dovoljno visoko kako bi ga mogla poljubiti u obraz.
–Hvala ti – odgovorio joj je brat gladeći je po kosi-. Majko, pronašli smo dva polumrtva muškarca na plaži i otac ti poručuje da odeš k njemu s vodom i suhom odjećom – odgovorio je majci glasom još uvijek umornim od trčanja dok se smiješio svojoj sestrici.
–Odmah idem! Pobrini se za sestricu, druge dvije su se otišle igrati u špilju. – Nije mogla spriječiti pad dva luka dok se ubrzano ustajala. Nije bilo moguće imati mir i tišinu u kući, žalila se u sebi žena; stalno su se događale stvari koje su remetile mir njihovog doma.
–Ja ću ih pokupiti-ponudio se Almik-. Otac je rekao da zakrpamo mreže i da ćete poslije doći po nas tako da ću povesti Janiru sa sobom da ih pokupimo pa ćemo ih zakrpati u špilji. – Majka je kimnula glavom dok je skupljala kabao s vodom i suhe košulje.
Izašli su zajedno iz kuće. Majka je krenula brzim korakom prema plaži dok je Almik odlučio krenuti okolnim putem kako malena ne bi vidjela brodolomce. Majka mu je tako predložila kako se Janira ne bi uplašila vidjevši nepoznate osobe u lošem stanju i možda ranjene.
Brat
