je ona odgovorna za nastalu situaciju. Nerisa je plakala. Telma ju je tješila objašnjavajući da je Almik ružno sanjao i da je ono što im je rekao bilo neistinito, iako njezin ton nije bio uvjerljiv. Almik nije uspijevao zaustaviti suze.
Nakon par trenutaka, stigli su do pristaništa. Almik je zaustavio Telmu nježno je uhvativši za ruku.
–Bit će bolje ako malene ostanu ovdje, Telma. Nije dobra ideja pustiti ih da uđu u kuću.
– Dosta je bilo, Almiče! Sve si to umislio; majka i otac su dobro, nemamo se oko čega brinuti. – odgovorila je Telma napetih živaca.
–Telma, molim te, ne daj im da uđu. – Almikov molećiv pogled konačno je uvjerio sestru, koja je već vjerovala da ima istine u riječim njezinog brata. Starija sestra okrenula se prema mlađima, ne znajući što im točno reći.
–Nerisa, molim te ostani s Janirom kod pristaništa. Molim te da prestaneš plakati i paziš na nju dok Almik i ja provjeravamo što se dogodilo. Hoćeš li se moći pobrinuti za Janiru? – Djevojčica je potvrdila, brišući dlanom nos. Uhvatila je malenu za ruku i sjela s njom na plažu. Vjetar je nastavio puhati tjerajući na zatvaranje očiju kako pijesak ne bi ušao u njih.
–Janira – obratila se Telma najmanjoj- ostani ovdje s Nerisom prikupiti još školjki dok Almik i ja odemo kući u potragu za majkom, u redu? – Malena je smiješeći se potvrdila te je u pijesku počela tražiti školjke u rastućoj tami.
Telma i Almik nastavili su prema kući. Ona ga je čvrsto primila za ruku koja je drhtila. Kako su se približavali, usporili su korak od straha da se netko ne pojavi iza drveća. Došli su par koraka ispred kuće. Nisu primijetili nikakvo kretanje oko sebe. Sve je bilo mirno; premirno, mislila je Telma. Vrata su i dalje bila otvorena, baš kako ih je ostavio Almik.
Zaustavili su se pred vratima bojeći se pogledati u unutrašnjost. Pogledi su im se susreli i Telma je shvatila da je brat govorio istinu. Oblio ju je hladan znoj i srce joj je ubrzano počelo kucati. Primili su se još snažnije za ruke i ušli. Jak miris krvi zapljusnuo im je osjetila. Telmine oči vidjele su beživotno Kartažaninovo tijelo, baš kako joj je rekao Almik. Njegova krv je natopila dio poda otpuštajući prodoran miris. Nekoliko koraka dalje, otac. Telma je, očiju punih suza, nijemo kleknula pored njega; lagano mu je podigla glavu i nježno poljubila čelo. Dodir njezinih usana s toplim i nepomičnim očevim tijelom prouzrokovao je u njoj vrtlog emocija zbog kojeg je umalo izgubila svijest. Almik je dodirnuo sestrino rame, više kako bi utješio sebe, a ne nju. Prošlo je nekoliko trenutaka intenzivnih emocija. Telma je s najvećom ljubavlju ponovno spustila očevu glavu na pod. Primijetila je da su joj dlanovi bili puni krvi. Ustala se uz laganu vrtoglavicu kako bi se približila majci. Almik joj je pomogao zaobići očevo tijelo i doći do stola. Bilo je jasno da je majku smrt snašla iznenadno, odostraga, kao mračna potvrda nepovjerenja koje je ona stalno imala prema ljudskom rodu; njezino nepomično, teško tijelo prebačeno preko stola licem prema dolje, ukazivalo je na istrošeni nož zabijen u dno lubanje. Na podu pored nje, razne kuhinjske potrepštine, kao da su se ubojice pojavile iznenada dok je pripremala večeru za obitelj. Potrgane sjedeće klupe, svjedočile su borbi. Telma je pretpostavila da su se otac i Kartažanin borili svim snagama. Hermes je imao brojne posjekotine po rukama i torzu. Sigurno se nije radilo o pravednoj borbi.
–Telma, što nam je činiti? – pitao je Almik, ponovno u suzama, očekujući odgovor koji će ima vratiti roditelje i probuditi ga iz te noćne more.
–Ne razumijem tko je ovo mogao napraviti. Nikad nisu nikome učinili nažao.– Rukom je obrisala suze s lica ostavljajući trag krvi.
–Sigurno su bili Rimljani. Sjeti se da su drugog brodolomca odveli živog. Da se radilo o lopovima, sve bi ih ubili. – Pogledom je ponovno prošao po sobi.
– Idemo do gostionice potražiti pomoć. Telemah će nam pomoći. – Bila je sigurna da bi im gostioničarev sin pružio utočište i pomoć. Morala je vjerovati u to jer nikog drugog nisu imali. -Poslije ćemo se vratiti po majku i oca.
–U redu, idemo. Brzo, malene su i dalje kod čamca; ne bi bilo dobro da se umore od čekanja i krenu ovamo.
S oprezom su izašli iz kuće i uputili se u selo. Morali su proći pored Andrejeve kuće ukoliko nisu željeli raditi široki luk. Prisjećajući se Andrejevog razgovora s ubojicama njihovih roditelja, odlučili su što opreznije hodati. Zaustavili su se skriveni drvećem i mrakom.
– Ne smijemo ostaviti nikakve tragove. Mora izgledati kao pljačka.
– Ne brinite. Ispunit ću obećano. – odgovorio je Andrej-. Pobrinut ću se za truplo čovjeka kojeg ste doveli sa sobom i poslije ću otići u kuću Teopulosa završiti posao.
– Pobrini se da nema svjedoka. – Sad su ih Telma i Almik mogli savršeno razaznati kroz drveće. Onaj koji je govorio nosio je smeđu tuniku koja je djelomično prekrivala kožni prsnik.
– Bez brige. Pobrinut ću se i za djecu. Znam da se nalaze u špilji na plaži čekajući da ih roditelji potraže; znam da su par puta čak i ostali spavati tamo. Sutra će ovo biti glavna tema u selu; lopovi su se riješili čak i djece. – Andrej se sarkastično nasmijao i pljunuo u smjeru gdje su se skrivala djeca.
–Dođite, idemo nazdraviti za dobro učinjen posao. – Rimljanin je par puta potapšao Andreja po ramenu-. Mi nikad ne iznevjerimo one koji nam pomažu. Već si dobio jedan dio; po ostatak možeš doći sutra u selo. Čekat ćemo te u gostionici dok se sunce ne podigne. – Dvojica muškaraca su se počela udaljavati sve dok nisu ušla u Andrejevu kuću.
Telma se razljutila. Njezina gorčina i zbunjenost pretvorile su se u bijes. Brat ju je morao zadržati kako se ne bi ustala čuvši inkriminirajuće susjedove riječi.
–Više ne možemo ići u gostionicu, Telma.
–Ali moramo potražiti pomoć, nemamo gdje drugdje ići.
–Potražiti pomoć u gostionici? Sama si čula da su tamo smješteni. Ne možemo ići tamo, ne žele svjedoke i pretpostavljam da su ubili i drugog Kartažanina. Sigurno je njegovo truplo ono koje Andrej misli pokopati prije nego što krene po nas. Čak nam ni Telemah i njegov otac ne mogu pomoći.
–Što nam je onda činiti, Almiče? – djevojci je mozak otupio i nije znala što napraviti.
–Moramo otići, Telma – odlučio je Almik, – pokupit ćemo najbitnije i otići sa sestrama. Prvo što će napraviti je potražiti nas da nas maknu s puta.
– Kamo možemo otići, Almiče? Nemamo se kome obratiti, nema nam pomoći.
– Naravno da imamo kamo otići. – Almičevo lice se ozarilo-. Možemo otići kod strica Kastora. Sjećaš se da sam ga prošle godine s ocem išao posjetiti.
–Ne znamo gdje živi. Ne znamo ni hoće li nas prihvatiti. Sjeti se da ga majka nije podnosila.
– Živi na otoku Kos. Znam da će ga biti teško pronaći, ali nemamo nikog drugog. Mislim da se sjećam gdje se nalazi uvala u kojoj živi. – Almik je snažno zagrlio sestru. Nisu znali kojim putem krenuti, ali sa sigurnošću su znali da više ne smiju gubiti vrijeme-. Dođi, Telma, idemo kući po vodu i hranu te pokupiti malene; sigurno se pitaju gdje smo dosad.
Ponovno su ušli u kuću. Kuća je i dalje bila osvjetljena svjetiljkama koje je Hermes sigurno upalio nakon zalaska sunca. Odraz zaigranih plamova raspršivao se po cijeloj sobi, svjetlucajući iznad nepomičnih tijela stanara kuće. Bojeći se da bi se Andrej mogao iznenada pojaviti, djeca su spremila sve što su mogla ponijeti cijelo vrijeme bacajući pogled na
