brak. Trebala bi mu jasnije izraziti svoje želje kad budu o tome ponovno razgovarali.
–Imaš pravo. Već su trebali doći po nas. Ostani ovdje s malenama dok ja odnesem mreže u kuću i pitam ih možemo li doći večerati.
Almik je izašao iz špilje zaobilazeći stijene na ulazu, ruku punih mreža. Hodao je po mokrom pijesku plaže u smjeru pristaništa. Svakim trenom sve jači vjetar, bacao je malena zrna pijeska po njegovim nogama. Na putu je zamišljao kako plovi po širokom moru na velikoj barci i usidruje se u svim lukama. Sunce je upravo nestalo iza planine i svjetlost je počela jenjavati. Pogledao je prema kući i primjetio svjetlost u kući kroz istrošne daske koje su pokrivale prozor. Razmišljao je otići do pristaništa i ostaviti mreže tamo, ali je znao da ih otac nije volio tamo ostavljati po noći otkad su se, prije godinu dana uništile za vrijeme oluje, tako da je odlučio odnijeti ih direktno u kuću.
Približavao se kući kad ga je iznenadio težak uzvik koji je dolazio iz unutrašnjosti kuće. Mogao se zakleti da se radilo o ocu. Ostao je u tišini jedan trenutak, koji mu se činio dug kao vječnost, a zatim su se iznenadno otvorila vrata. Almik se instinktivno bacio na tlo uz malo drvo tamarinda, kako ga ne bi otkrili. Primjetio je da mu se preznojilo čelo. Tri krupna muškarca izašla su iz kuće vukući tijelo koje je prepoznao kao mršavijeg Kartažanina. Uzrujano su razgovarali na nepoznatom jeziku. Njihova odjeća smeđe boje činila ih je još mračnijima.
Čučeći je čekao iza grana, skriven rastućom tamom, da se nepoznati ljudi udalje u smjeru borove šume iza kuće. Ne znajući što napraviti, odlučio je ući u kuću. Nisu se čuli nikakvi zvukovi i vrata kuće su ostala otvorena. Tiho je spustio mreže. Polako je ulazio u kuću, nastojeći ne raditi buku. Nije vidio nikakvo kretanje u unutrašnjosti.
Strah je zaokupio dječaka, kočeći i naprežući njegove mišiće dok mu se ježila koža. Almik ne bi znao reći je li mu iracionalni impuls ili urođena znatiželja pomogla da premosti strah i nastavi ulaziti u kuću. Nemirno je zavirio, ali njegov mozak nije mogao shvatiti scenu koja mu se pojavila pred očima.
II
-Dosta je bilo! – uzviknula je Telma, ljuta na Janiru jer je njoj i Nerisi bacala pijesak u kosu. Dobit ćete svoje kad se vratimo kući. Majka vam je rekla da ne možete bacati pijesak u kosu.
–Nerisa je počela. – odgovorila joj je Janira dok je, umirući od smijeha, nosila u rukama još mokrog i stvrdnutog pijeska kako bi ga bacila na svoje žrtve.
–Sigurno će uskoro doći. Znaš već kako majka reagira kad je ne poslušaš. – Janira je jedan trenutak izgledala kao da ozbiljno razmatra izrečenu prijetnju, ali je u sljedećem trenutku počela bacati šake pune pijeska po svojim sestrama. Sve tri se počeše smijati.
Almik se osjećao kao da su mu se noge odsjekle. Deblji Kartažanin ležao je ispred vrata s velikom ranom iz koje je još tekla krv na pod tvoreći smeđu lokvicu koja je dolazila do dječakovih nogu. Almik ga je jedva pogledao; pogled mu je zastao na roditeljima, tijelo njegove majke bačeno preko stola s nožem u potiljku. Otac, korak do nje, ležao je otvorenih usta na podu s velikom ranom na prsima i dubokim crvenim izrezom na vratu. Almik mu se približio. Njegovo još uvijek toplo tijelo bio je beživotno i dječak je prepoznao smrt u očima čovjeka koji mu je dao život. Osjetio se kao da mu se cijeli svijet srušio. Istrčao je iz kuće povraćajući; oblio ga je hladni znoj i nije mogao disati. Što se dogodilo? Zašto su mu ubili roditelje? Što mu je dalje činiti? Nije znao odgovor na sva pitanja koja su mu se motala po glavi i pokušavala izaći kao roj pčela. Trčao je svom snagom prema Andrejevoj kući kako bi potražio pomoć.
Susjedova kuća nalazila se nedaleko njegove, nekih pedeset – šezdeset koraka. Iako su kuće bile smještene jedna blizu druge i s plaže se mogla vidjeti udaljenost između njih, iz jedne se kuće nije moglo vidjeti drugu jer se između njih nalazio gust šumarak koji ih je držao u relativnoj izolaciji.
Gotovo je stigao do susjedove kuće kada se sjetio tri muškarca koji su se prije nekoliko trenutaka zaputili prema boroviku i sakrivši se nastavio je nečujno hodati prema izlazu iz šumarka pokušavajući kontrolirati svoje ubrzano disanje. Iznenadio se vidjevši svog susjeda kako razgovara s jednim od muškaraca. Nije znao što mu je činiti. Morao je ispričati Andreju što su ovi učinili njegovim roditeljima, upozoriti ga na opasnost koja mu je prijetila, ali strah ga je paralizirao i spriječio da nastavi dalje. Ostao je čučati između donjih grana stabala. Andrej je zadovoljnim izrazom lica protresao vrećicu novca koju je drugi muškarac izvadio iz tunike. Sigurno je bila puna novca, mislio je Almik stišćući zube. Pao mu je veo s lica i shvatio je koliko je bio glup; Andrej je surađivao s tim muškarcima. Sigurno je htio prisvojiti očevu kuću, i kad ih je ujutro vidio na plaži, uspio je na neki način obavijestiti Rimljane koji su bili u potrazi za brodolomcima jer se sigurno radilo o Rimljanima koji su bili u savezu s Mamertincima, baš kako su im ispričali Kartažani. Osjećao je bijes i strah. Trebao je što prije obavijestiti sestre. Počeo se polako i tiho povlačiti u strahu da ga ne otkriju. Čim je mogao, ustao se i vratio prema svojoj kući. Zaobišao je kuću u širokom luku. Vrata su i dalje bila otvorena, ali nije htio pogledati unutra. Počeo je svom brzinom trčati prema špilji.
–Gdje si dosad? – Telma je već izgubila strpljenje sa sestrama i željela se što prije vratiti kući pa je nestrpljivo stajala na ulazu u špilju i gledala brata kako se u sumraku približava. – Čekamo te već sto godina.
–Nisam znao što napraviti – Almik je govorio isprekidanim glasom. Suze koje je vidjela na bratovom licu su ju uznemirile.
–Zašto plačeš? Što se dogodilo? – uznemireno je pitala Telma
–Mrtvi su – bile su jedine gotovo nečujne riječi koje su uspjele izaći iz Almikovih usta prije nego što je počeo plakati. Njegova sestra, smirivši se, nježno ga je zagrlila pokušavajući ga smiriti i potaknuti da joj objasni o čemu govori.
–Sjedni, Almiče, i ispričaj mi što se dogodilo. – pokušala ga je smiriti. Dvije mađe sestre, koje su se vidjevši brata prestale igrati, približile su im se kako bi saznale što se događa.
– Kako sam se približavao kući, vidio sam kako iz kuće izlaze neki ljudi – počeo je zamuckivati Almik. Čuo sam viku, ali nisam se obazirao dok se nisam približio kući i vidio kako neki muškarci izvlače jednog od brodolomaca. -Progutao je knedlu u grlu.– Pričekao sam da se udalje i ušao u kuću gdje sam pronašao naše roditelje ubijene. – Snažno je zagrlio sestru pokušavajući zaustaviti jecanje.
– Kakve to gluposti pričaš? – Telma nije mogla vjerovati svojim ušima. – Prestani se šaliti; danas sam već na rubu strpljenja zbog tvojih sestara – prigovorila mi je ljutim glasom dok ga je udaljavala od sebe dovoljno da mu vidi lice.
– Moraš mi vjerovati, Telma – odgovorio joj je Almik gledajući je u oči-. Istina je; majka ima noža zabijen u zatiljak, a otac ne diše i posvuda ima rane. Tamo je i drugi brodolomac, također mrtav.– Zatvorio je na trenutak oči pokušavajući se smiriti i organizirati vlastite misli. -Nisam znao što napraviti te sam krenuo u potragu za Andrejem. Kad sam se približio njegovoj kući, vidio sam kako izlazi iz nje u društvu tih muškaraca. – dok je Almik govorio, Telmine oči odražavale su njezinu rastuću tjeskobu. – Andrej i drugi muškarac razgovarali su kao stari prijatelji, a zatim je muškarac izvadio malu vrećicu s novcem i uručio je Andreju. Bilo me jako strah pa sam se trčeći vratio kako me ne bi vidjeli.
–Daj, idemo kući i dosta više s glupostima. Almiče, ne sviđaju mi se tvoje bezvezne šale. – rekla je Telma ne želeći vjerovati bratovim riječima. Mlađe sestre, koje su ih nijemo i bez razumijevanja slušale, počeše plakati.
Vrijeme se počelo pogoršavati. Vjetar je počeo nemilice
