li ti pomoći? – Telma, koja je prestala veslati kako bi umirila sestre, približila se pramcu kako bi pomogla bratu.
–Dodaj mi katran i konoplju. Nalaze se tamo ispod. – Pokazao joj je drvenu kutiju zavezanu ispod jedne od klupi.
Telmu je iznenadila bratova sposobnost riješavanja ovog neočekivanog problema. Zakrpao je pukotinu, ali je oluja nastavila bijesnjeti i shvatili su da je veslo koje je Telma ostavila nestalo u moru. Bilo je gotovo nemoguće upravljati čamcem sa samo jednim veslom tijekom oluje. Almik je odlučio podići jedro za trećinu kako bi mogao upravljati čamcem pomoću vjetra i voditi ga kroz nemirnu vodu.
Dan je prešao u noć, a vjetar je počeo još jače puhati. Potisak koji je dobivao čamac, čak i s vrlo malom plovnom površinom, davao mu je neočekivanu brzinu. Voda je i dalje ulazila kroz pukotinu, ali situacija nije više bila toliko opasna. Almik je računao da će, ovom brzinom, do zore stići do Kosa. Jedro je bilo maksimalno nategnuto i Almik nije skidao pogled s njega. Vezovi koji su podupirali dio jedra bez upozorenja su se odvezali i cijelo se jedro odjednom nadulo. Čamac se naglo zanjihao prema pramcu i strašna grmljavina prolomila se iz kormila. Djeca su podigla pogled prema rasparanom jedru koje je divlje gorilo. Snažni valovi su zanosili čamac. Četvorka je sa strahom zagrlila kormilo kako bi preživjela trzaje čamca, moleći se da se ne približi plićacima na obali. Almik je skupio hrabrosti i pokušao spustiti trošno jedro kako bi ga popravio, ali njegov trud nije urodio plodom; bilo je uzaludno išta raditi u ovoj oluji. Kako je pala noć tako su izgubili obalu iz vida i čamac se prepustio vodstvu hirovitih valova. Almik nije znao u kojem smjeru ih gura oluja.
Dolazak zore iznenadio je Teopulose. Noć je bila duga i napeta i konačno su jedan po jedan pali od umora. Telma se prva probudila i s olakšanjem potvrdila da su još uvijek svi na broju. Bez obzira na štete, čamac je prebrodio oluju. Pogledala je prema gore i promotrila komadiće uništenog jedra, a zatim je pogled okrenula prema horizontu. Oko njih nigdje nije bilo kopna na vidiku. Zabrinutost ju je ponovno obuzela i odlučila je probuditi Almika.
–Probudi se, brate – lagano mu je rukom dotaknula rame. Almik je otvorio oči. Ležeći na leđima promotrio je poluoblačno nebo; nije izgledalo kao da će padati kiša. Ustao je i protegnuo tijelo.
–Dobro jutro, Telma. Kako si? Kako su malene?
–Iscrpljena. Noće je bila duga i još uvijek osjećam vrtoglavicu. Ti si zaspao i kasnije su se malene olakšale na čamcu.
–Da, mogu osjetiti smrad. – dobacio im je nježan pogled. I dalje su spavale-. Noćas sam se iscrpio i nisam više mogao držati oči otvorene – pokušao se ispričati.
–Almiče, zabrinuta sam. Ne vidim nigdje kopno; trebali smo nešto napraviti.
–Nemamo rezervno jedro ovdje. Morat ćemo iskoristi jednog od prekrivača kao jedro.
–Misliš li da će poslužiti? – Telma se pripremila uzeti jedan pokrivač još uvijek natopljen vodom od kiše.
Približavalo se podne, a vjetar, jučer tako snažan, nije se pojavljivao. Janira, umorna od neočekivanog putovanja, naizmjence je spavala i bdjela u suzama i morama. Nerisa se zatvorila u sebe. Probudivši se nedugo nakon starije braće, bez riječi se povukla u kut i ukipljeno promatrala more. Telma je pokušala u više navrata započeti razgovor s njom, ali joj je ona samo jednoznačno odgovorala pa opet okretala pogled prema horizontu. Stari prekrivač zavezan za jarbol bio je toliko težak da ga ni veseli povjetarac nije mogao pomaknuti. Gotovo cijelo vrijeme Almik je, imajući na raspolaganju samo jedno veslo, pokušavao uputiti čamac prema istoku boreći se sa strujom, dok je Telma upravljala kormilom.
–Brod! – uzviknula je Nerisa s natruhom nade u glasu-. Almiče, pogledaj! Brod u onom smjeru. – Nerisa je uporno pokazivala na lijevu stranu čamca. Almik je pogledao u smjeru koji je pokazivala Nerisa.
–Ne znamo jesu li prijatelji ili ne, Nerisa. Bolje da nas ne vide. Moramo biti oprezni. – odgovorio je Almik. Na horizontu se naziralo jedro.
–Ovako nećemo nigdje stići, brate – Telma se uključila u razgovor-. Gotovo da više nemamo vode i ne znamo koliko smo udaljeni od kopna. Možda nam mogu pomoći.
– Rizik je prevelik. – ustrajao je brat, sumnjajući u ispravnost odluke.
– Almiče, podsjećaš me na majku, uvijek nepovjerljiv prema ljudima – prigovorila mu je starija sestra-. Ne možemo više riskirati; Janira se mora odmoriti ili bismo i nju mogli izgubiti. Ne preostajemo na drugo nego pitati za pomoć. – Nerisa ju je podržala kimajući glavom.
– U redu, uputit ćemo se prema tom brodu da vidimo hoće li na uočiti. – Promijenio je smjer čamca uzimajući kontrolu nad kormilom te počeo veslati jedinim veslom prema brodu koji je izgledao kao da ide prema njima.
Brod se polako približavao. Teopuli su zaključili da su ih ovi uočili. Kada su se našli na otprilike petsto zaveslaja od njih, bilo je jasno da je brod krenuo prema njima. Kocka je bila bačena. Imali su nešto novca. Ako se radilo o ribarima, pretpostavio je da bi mogli platiti prijevoz do Kosa, a ako ne, bolje da se sve što prije završi. Brod je bio puno veći od pohabanog čamca Hermes Teopulosa. Veliko trokutasto jedro odlučno je guralo brod prema njima. S čamca se moglo razaznati par osoba koje su radile na palubi. Pomutnja na brodu upozorila je Almika da se spremaju ukrcati čamac.
–Vi u čamcu! Tko ste? – čuo se glas s pramca. Muškarac snažne građe prijateljski im je mahnuo rukom.
–Dolazimo iz smjera Samosa. Oluja nam je potrgala jedro pa plutamo. Trebamo prijevoz do Kosa.
–Vidi se da vam je čamac oštećen. Ukrcajte se na brod. Mi idemo u smjeru Nizirona, koji se nalazi uz Kos. Pretpostavljam da vas možemo ostaviti negdje na otoku.
Dva plovila postavila su se jedan uz drugog i djeca su se ukrcala na brod ostavljajući čamac da pluta. Krupni muškarac, koji im se maloprije predstavio, pojavio se pred njima.
–Dobro jutro, djeco. Zovem se Zamar i kapetan sam ove ljuske. Dobrodošli na moj brod. – Široko se nasmiješio-. Ovo je moji ljudi. – Rukom je ukazao na članove posade, desetak muškaraca različite dobi, svi jedan prljaviji od drugog. Djeca su se počela pribojavati da se ipak ne radi o ribarima. Poneki mornar bacao je pohotne poglede na Telmine grudi koje su se isticale zbog djevojčine promočene odjeće. Brod je bez daljnjega bio velik; sigurno je imao više odjeljenja za posadu i znatan prostor za teret. Nije bilo mreža na vidiku.
–Hvala što ste nas pokupili. – razbio je led Almik-. Što vam možemo ponuditi zauzvrat?
– Ne brinite se zasad o tome. Otiđite se odmoriti pa ćemo za par sati jesti i o svemu porazgovarati. – Kapetan im je, smiješeći se, pokazao rukom prema unutrašnjosti broda. Djeca, iscrpljena ali pomalo sumnjičava, međusobno su kratko raspravila situaciju i odlučila prihvatiti ponudu.
Unutrašnjost broda bila je spartanski opremljena. Spustili su se trošnim drvenim stepenicama i ušli u brodsko skladište. Sa svake strane, uskladištene amfore bile su neuredno poslagane jedna na drugu pored ležajeva koja su zasigurno služila posadi za odmor. Mornar koji ih je vodio zaputio se prema pramcu i uveo ih u malu sobu. Zatim je otišao ostavivši vrata otvorena na što su se Teopuli konačno opustili. Bio je to jako mali prostor, manji od palube broda, ali bio je suh i mogli su svi četvero stati unutra. Almik i Telma još uvijek su osjećali nemir; umor nakupljen tijekom bijega ostavio je trag na četvorki i ubrzo su svi zaspali.
–Ostavite me na miru, prokleti bili! Pustite me! Almiče, pomozi mi! – Telmini povici probudili su brata i sestre. Almik je isprva pomislio da mu sestra ima noćnu moru. Otvorio je oči i
