prošli kroz četvrt gdje su živjeli proizvođači košara, gdje su pored nekih ulaza vidjeli divne umjetničke radove napravljene od palme i trske i spremne za prodaju. U tkalačkoj četvrti ulice su bile prekrivene stotinama tkanina i sagova obješenih na zidove kuća, tvoreći višebojni mozaik koji je izgledao kao ulaz u drugi svijet. Nerisa se divila tkaninama živih boja koje sus stvarale različite zanimljive oblike. Nastavili su hodati sve dok se kuće nisu polako prorijedile. Skrenuli su za ugao i našli se pred brdima koja su se nalazila iznad zidina grada.
Djecu su već boljeli gležnjevi kad su prošli gradske zidine. Zamar je grupu odveo uskim, rijetko korištenim puteljkom koji se gubio iza brežuljka. Došavši do zaobljenog vrha brežuljka, djeca su pogledala na drugu stranu i pitala se što ih tamo čeka. Na dnu brežuljka, na istočnoj kosini, nalazila se skupina kuća okružena palisadom koja je zauzimala veliku količinu prostora.
Almik je oštrog pogleda gledao velike drvene kaveze unutar palisade i shvatio gdje ih Zamar vodi. Puteljak se krivudavo spuštao do palisade izgrađene od nepravilnih drvenih klada, suhe slame i blata, tvoreći zidić nešto viši od odrasle osobe. Smatrao je da ga ne bi bilo teško preskočiti. Nastavili su hodati uz rub građevine dok nisu došli do zatvorenih vrata napravljenih od dviju debelih drvenih ploča. Zamar je izvadio svoj brončani mač i snažno lupio po vratima drškom oružja. Vrata su se ubrzo počela otvarati. Niski muškarac, Nerisine visine, otvorio je teška vrata kako bi pirati mogli ući. Patuljak je prepoznao kapetana i ponizno ga pozdravio. Razmijenili su par riječi te im je mali muškarac pokazao da ga prate. Grupa je krenula za kapetanom. Djeca su prestrašeno gledala u nepoznatu okolinu.
Unutrašnjost građevine bila je prostrana i predstavljala veliku ravnu površinu poprskanu s obje strane zgradama od opeke. Brojne osobe obavljale su svoje poslove i cijela slika ostavljala je dojam malog sela koji se razvio u sjeni velikog grada. U sredini prostora, isticale su se ogromne drvene građevine koje je Almik uočio s vrha brežuljka. Grupa je prošla pored njih. Miris kaveza bio je intenzivan i neugodan. Djeca su promatrala osobe zatvorene u njima, prljave, obučene u krpe ili gole, ugaslih očiju. Izgledali su kao utvare. Bilo je tu muškaraca, žena i djece, zatvorenih u različite odjeljke – pojedinaca koji su izazivali strah ili žaljenje. Svi različiti jedni od drugih, ali svi robovi.
Patuljak je natavio hodati prema kamenoj građevini podignutoj na kraju palisade. Došavši do građevine, grupa se zaustavila. Patuljak se obratio Zamaru na onom istom neobičnom jeziku od prije i dva muškarca su ušla u građevinu.
Prošlo je dosta vremena otkad je kapetan ušao u zgradu koja je izgledala kao sjedište uprave kompleksa. Mornari su se opustili pričajući o svojim temama, dok su djeca, još uvijek u okovima, razmjenjivala dojmove o mjestu gdje su se nalazili kad je Zamar, zajedno s još jednim korpulentnim muškarcem u pedesetim godinama, guste sijede brade, izašao iz zgrade. Krenuli su prema djeci i nepoznati čovjek zagledao se u brata i sestre, promatrajući ih iskusnim očima, tražeći moguće nedostatke na robi, procijenjujući njihovu trgovačku vrijednost. Tražio je da otvore usta, na što see Almik pobunio dok ga novi udarac u rebra nije natjerao da promijeni ponašanje.
Istraživanje je kratko trajalo. Muškarac je izmijenio par riječi sa Zamarom i obojica su se vratila u zgradu.
Djeca su sad postala svjesnija situacije u kojoj su se nalazila; pregovarala se njihova cijena. Činilo se kao da im je sudbina već zapečaćena i da će ih, bez obzira na njihove neumorne molbe, kapetan ipak prodati tom čovjeku. Sve troje čvrsto se primilo za ruke i međusobno se pogledavalo.
Vrata su se ponovno otvorila i Zamar je izašao s osmijehom na licu. Zatvorio je vrata i pridružio se grupi. Djeca su na trenutak pomislila da su ga ipak krivo procijenila.
–Izgleda da se naši putovi ovdje razilaze. – Hodao je prema djeci ne mogavši skinuti osmijeh s lica-. Dobili ste gospodara.
–Što si nam to napravio? – Ogorčena Nerisa pitala je nesigurnim glasom. Potvrdili su se njezini najveći strahovi.
–Prodao sam vas jednom od najpoznatijih tirskih trgovaca robovima i po odličnoj cijeni. – Desnom rukom dotaknuo je vrećicu koju je nosio zataknutu za odjeću-. Ubrzo ćete otići na neko novo mjesto. Mora dobiti povrat onoga što je platio za vas.
–Vrijedan si prezira – prigovorio mu je Almik.
–Iako mi ne vjeruješ, kako sam ti rekao prije par dana, učinio sam vam uslugu kad sam vas pokupio na moru i spriječio da umrete od žeđi, iako mi je žao zbog vaše sestre. Zamolio sam ga da vas pokuša prodati zajedno – lažno se ispričavao djeci-. Samo smo napravili razmjenu; ja sam vas spasio, a vi ste mi platili za to. Bilo mi je zadovoljstvo surađivati s vama.
Pirat se oprostio ne očekujući odgovor, vratio se svojim ljudima dajući im znak da ga prate i krenuo prema izlazu iz građevine. Djeca su ostala, čekajući svoju neizvjesnu budućnost pod budnim okom dvojice snažnih muškaraca koji su stajali pored njih kao obrambene kule.
Nakon nekog vremena vrata su se ponovno otvorila i prišao im je trgovac robljem.
–Koliko ti je godina? – pitao je Almika na slabom grčkom jeziku.
–Deset – odgovorio je slabašnim glasom.
–Znaš li išta raditi? – upitao ga je ponovno, gledajući ga prodornim pogledom.
–Ribar sam, ali nismo učinili ništa loše da bismo završili ovdje – njegov sugovornik pravio se da ga ne čuje.
–Govoriš li samo grčki?
–Govorim ga i pišem.
–Pišeš? Zanimljivo! A vas dvije? – obratio se Nerisi i Janiri.
–Pomažemo majci u kući, pričamo grčki, a ja ga znam pomalo i pisati. – Janira je i dalje šutjela.
–Jako zanimljivo. – ponovio je sebi u bradu-. Nećete provesti puno vremena ovdje. Sutra je tržni dan tako da ćemo otići u kratku posjetu gradu i neka vam je sa srećom.
Muškarci koji su ih čuvali odveli su ih do kaveza u središnjem dijelu kompleksa. Jedan od njih otvorio je vrata povukavši tešku metalnu šipku te su ih ugurali unutra i zatvorili za njima vrata. Kavez je bio prazan, kao da je samo na njih čekao. Jedino što se unutra nalazilo bio je vrč pun vode. Janira je zgrabila vrč i počela halapljivo piti, a brat i sestra su joj se približili kako bi i oni mogli popiti. Utažili su žeđ i sjeli u sjenu ispod drvenih ploča od kojih je bio napravljen krov kaveza. Skupili su se jedno uz drugo, kao i kad su izgubili sestru, gledajući pred sebe pogleda lišenih nade, kao i pojedinci zatvoreni u drugim kavezima. Vladala je potpuna tišina; nitko od zarobljenih nije mogao progovoriti ni riječ jer su znali da im riječi neće vratiti slobodu.
Ostatak dana prošao je u vječnoj tišini. Janira je kroz rešetke kaveza gledala ogromne pse koji su spavali u središnjem dijelu, iskorištavajući sjenu obližnjih zgrada. Nerisa je neutješno plakala od bojazni za sestru u slučaju da ih razdvoje. Almik nije mogao prestati razmišljati o činjenici da bi im ovo mogla biti posljednja zajednička noć i žalio je što ih je iznevjerio i što nije uspio pomoći roditeljima.
Bližila se večer kad je mala grupa muškaraca došla do kaveza u pratnji pasa koji su u dosadi njuškali oko sebe. Zaustavili su se pred kavezima i počeli raspravljati na neobičnom jeziku kojeg je koristio i Zamar. Jezik možda je bio neobičan, mislio je Almik, ali značenje je bilo jasno; došli su unaprijed pogledati i izabrati robu koju će kupiti. Almik je za to vrijeme i njih promatrao. Bilo ih je jedanaest ili dvanaest i bili su bogato obučeni. Tunike su odavale dobar društveni i ekonomski status. Pretpostavljao je da se radi o trgovcima, prinčevima i moćnim ljudima. Različitih izraza lica, neki ljubaznih, a neki podmuklih
