s desetak izduženih stolova za kojima su gosti jeli, pili i glasno razgovarali. Spustila je glavu od srama što se nalazi na mjestu koje joj je majka uvijek savjetovala izbjegavati. Poštene djevojke nikad nisu ulazile u gostionicu. Pod je bio toliko pun ostataka hrane da su insekti lutali između stolova u potrazi za okrijepom. Janira je od gađenja odvratila pogled. Na lijevoj strani, pregrada je razdvajala prostor za goste od kuhinje. Debeo muškarac uzeo je tanjure s hranom zarivajući prste u tu mješavinu kako bi ih čvršće primio i odnio do jednog od stolova. Pored njega, djevojka od dvadesetak godina u jednoj je ruci nosila vrčeve za isti stol, dok je drugom tjerala muhe. Prostor je bio preplavljen smradom ustajale hrane. Na drugom kraju prostorije nalazile su se stepenice koje su vodile na gornji kat. Žena je povukla lanac i krenula prema drugom kraju gdje su prošle kroz vrata smještena pored stepenica i izašle na malo stražnje dvorište okruženo visokim zidovima susjednih kuća. U dvorištu se nalazilo malo drveno spremište. Žena se zaustavila i, pokazujući na spremište, objašnjavala nešto na onom čudnom jeziku. Janira je zaključila da bi trebala biti u spremištu, ali nije znala što napraviti i kako udovoljiti toj gospođi. Žena je skinula lanac s Janirinog vrata i ostavila je samu u dvorištu zatvorivši polugom vrata s druge strane. Dotaknula je vrat rukama i bacila pogled oko sebe. Dvorište je bilo veličine deset do petnaest Janirinih koraka i, zahvaljujući visokim zidovima, nepremostivo. Jedina građevina u dvorištu bilo je malo spremište, a pored njega se nalazio mali grm, nešto viši od spremišta, koji je jedini unosio dašak života u prostor.
Prišla je toj svojevrsnoj štali i vidjela da je u njoj već bilo nastanjeno par koza. Nikad joj se nisu sviđale koze zato što su imale čudne oči. Almik joj je jednom rekao da su koze zla bića, ali neophodna zbog mlijeka i sira. Sjela je pored ulaza u štalu u strahu da ne uznemiri životinje. Žudila je za majčinim toplim zagrljajem. Pitala se što se dogodilo s bratom i sestrom. Jesu li ih zajedno prodali? Sjetila se zakletve od prije par sati i molila se bogovima kako ju je naučila majka, da se što prije ponovno okupe.
Nerisa je osjetila kako joj se slama srce dok je silazila s platforme. Ušavši u trgovinu, čvrsto je primila svoju prijateljicu u nesreći. Obje su gledale u muškarce koji su se nadmetali za njih. Po izlasku iz trgovine, skinuli su im okove i zavezali ih za zadnji dio kola punih amfora i spremnika. Muškarci su se popeli na kola vođena volovima i krenuli na put. Njih dvije će morati hodati.
Putovali su tri duga dana prema jugoistoku, cijelo vrijeme pješice, zaustavljajući se par puta na dan pored pojila za životinje koja su se nalazila na putu, kako bi se odmorili. Prošli su kroz nekoliko sela čiji su stanovnici uglavnom nezainteresirano gledali na dvije žene. U sumrak trećeg dana, popeli su se na mali brežuljak. Muškarci su se razveselili vidjevši s brežuljka ogromni vinograd koji je gotovo u potpunosti okruživao malu skupinu kuća zaštićenu kamenim zidinama. S visine su mogli vidjeti ljude koji su se nalazili unutar imanja. Životinje i ljudi obavljali su svoje zadatke čekajući kraj dana. Mala skupina počela se spuštati stazom prema kućama dok su muškarci živo razgovarali pokazujući prema vinogradu. Kleanta, kako je bilo ime ženi iz Grčke, obratila se šaptom Nerisi.
–Pričaju o onim vinogradima. Izgleda da su one kuće naše konačno odredište. Pretpostavljam da ćemo uskoro saznati što nas čeka.
–Ne izgledaju kao loši ljudi – odgovorila je Nerisa, iznenađena prvim riječima koje je njezina sugovornica izgovorila od početka putovanja-. Mislim da im trebaju ljudi za rad na zemlji; u tolikom vinogradu sigurno ima puno posla.
–Iznenađuješ me, Nerisa. Izgubila si roditelje, odvojili su te od brata i sestre, postala si robinja, ali tvoj glas je čvrst i siguran. – Kleanta ju je promatrala s divljenjem.
–Nisam tako snažna kako se čini. Otac nas je naučio da se uvijek ponašamo onako kako zahtijeva trenutak. Ne želim biti robinja i napravit ću sve da se izvučem iz ove situacije i pronađem brata i sestru. U međuvremenu je najbolje ne opirati se i čekati pravu priliku. Ti bi trebala napraviti isto.
–Vratiti se? Gdje? Sigurna sam da me otac prodao kako bi otplatio dugove i nastavio igrati, a majka nije učinila ništa kako bi ga spriječila. Nemam se gdje vratiti, Nerisa. Pomirila sam se s tim. Kad su nas uveli u kola, shvatila sam koliko je bilo glupo očekivati da će otac doći po mene. Ostala sam sama. Nemam nikog osim rodbine s majčine strane koja živi na Rodosu.
–Imaš mene – rekla je Nerisa odlučnim glasom koji nije ostavljao mjesta sumnji-. Moju stariju sestru silovali su i ubili prije par tjedana, a ti si isto godište kao i ona. Želim biti tvoja mlađa sestra. – Kleantine oči zasuzile su zbog Nerisinih riječi.
–Imaš devet godina, ali kad govoriš zvučiš starije od mene. Iznenađuje me tvoja staloženost. U redu, bit ću tvoja starija sestra. – Čvrsto su se primile za ruke dok su muškarci nastavljali voditi kola pričajući o svojim temama, nesvjesni razgovora koji su vodile djevojke.
Bili su blizu imanja kad su im se pridružila dva crna psa, koja su uzbuđeno mahala repovima. Za njima su do kola dotrčala dva dječaka.
–Zdravo, oče! – uzviknuli su dječaci u isti glas, obraćajući se starijem od dvojice muškaraca. Tamnoputi i živahni, Nerisa je zaključila da mlađi ima oko deset godina, a stariji oko petnaest. Kleanta joj je šapatom prevodila razgovor.
–Zdravo, sinovi moji. Kakva je situacija ovdje? – Muškarac se smiješio dok je vodio kola prema ulazu.
–Odlična – odgovorio je stariji dječak-. Svi zadaci izvršeni su prema tvojim uputama, a i pripreme za proslavu su pri kraju.
– Vrlo dobro! Odite potražiti majku i sestru dok nas dvojica odvežemo konje. – Dječaci su otrčali do glavne kuće dok su kola skrenula na lijevo u konjušnicu koja se nalazila unutar imanja. Bilo je to veliko imanje, veliko gotovo kao Nerisino selo. Utvrđena unutrašnjost imala je desetak građevina. Konjušnice su zauzimale trećinu cijelog prostora. Dvije dvokatne građevine, smještene u sredini imanja, dominirale su kompleksom. Sigurno se radilo o odajama gospodara imanja. S desne strane nalazile su se jednostavnije jednokatne građevine za koje je Nerisa zaključila da su namijenjene radnicima i robovima.
Jedan od radnika otvorio je vrata konjušnice kako bi mogli ući. Muškarci su sišli s kola i ostavili konje u njihovim pregradama. Zatim su krenuli prema izlazu iz konjušnice i ostavili Kleantu i Nerisu zavezane za stražnju stanu kola, kao da su bile dio vozila.
–Zdravo, dušo! Nedostajala si mi. – Stariji muškarac čvrsto je zagrlio ženu koja se upravo pojavila. Drugi muškarac zacrvenio se ugledavši mlađu ženu koja im se pridružila.
–Pozdravi svoju buduću ženu, ne budi sramežljiv – stariji čovjek obratio se svom putnom drugu, pokazujući mu da se približi djevojci.
–Zdravo, Tera! Mislio sam da putovanju nikad neće doći kraj. – Pogledali su jedno drugo u oči i zacrvenjeli se, držeći se na pristojnoj udaljenosti. Glasan smijeh vratio ih je u stvarnost.
–Kćeri, budući zete, donio sam vam darove za vaše skoro vjenčanje. Namignuo je drugom muškarcu i krenuo prema Nerisi i Kleanti.
–Ovo je dio miraza, dvije robinje koje će ti, kćeri, pomagati u kući kako bi ti mogla posvetiti sve svoje vrijeme mužu i mojim budućim unucima. – Kleanta i Nerisa pogledale su se ne trebajući prijevod. Bile su dio djevojčinog miraza.
V
Podnevno sunce pržilo je iznad tirske luke. Brodovi puni egzotičnih proizvoda isplovljavali su prema svim trgovačkim mjestima na Mediteranu dok su u luku pristizali brodovi s proizvodima različitih kultura koje su obitavale na obalnom području Mediterana od istoka prema zapadu. Prošle su već dvije godine otkad su Rimljani, sve bliži ostvarivanju hegemonije nad Mare Nostrumom, osvojili obalni grad Agriento. Prošle
