Sanjate na glas i vaše noće more već su poznate cijeloj posadi. Kao što sam vam rekao, ne želim da umrete, želim samo da me za vas dobro plate. Život roba i nije tako loš; uvijek ćete imati hrane. Kad vas ne budu mogli više hraniti, prodat će vas nekom drugom. Bit će te imovina s vrijednošću. Ljudi s istoka ne zlostavljaju svoje robove već se često prema njima odnose bolje nego prema članovima obitelji.
–Što smo ti skrivili? Samo smo te zamolili za pomoć.-Nerisa nije shvaćala kapetanovo ponašanje.
–Takav je život, mala. Mladi ste i imate cijeli život pred sobom u kojem možete napredovati i doći do slobode, sve ovisi o vama. Zasad ćete provesti sljedećih tjedan dana do dolaska u Tir u sjeni, za vaše dobro. Ne želite valjda da vam se dogodi isto što i vašoj sestri?
–Rekao si nam da možemo imati povjerenja u tebe i da ćeš nas odvesti na Kos.-Almik je svakog trena bio sve bješnji-. Od početka si nas planirao prodati u ropstvo!
–Kad smo vas uočili u moru, već ste prošli otok Kos. Mi smo vam dali novu priliku za život. Završili biste mrtvi od opeklina i žeđi usred mora. Sad ćete barem imati mogućnost živjeti, a mi ćemo dobiti nagradu za naš trud. Nije ništa osobno; samo posao. Vidjet ćemo se ponovno u Tiru. – Kapetan se okrenuo i zaputio prema svojim odajama, dok su im mornari stavljali okove.
Dani su sporo prolazili u potpaljublju. Mali otvor na ćeliji i jedan obrok po danu bili su jedini znakovi prolaska vremena. Za obrok su dobijali mješavinu brašna i vode koju je bilo teško progutati. Vode im nije nedostajalo, ali je prostor bio malen i bili su primorani obavljati nuždu u kutu sobička.
Iako su prva dva dana bila izrazito naporna, Almik i Nerisa pokušali su nagovoriti mlađu sestru da progovori. Nisu iz nje uspjeli izvući ni jednu riječ. Almik je pronašao komadić ugljena s kojim je crtao škrabotine po zidu kako bi zabavio sestru. Kad bi se smračilo, Nerisa je izmišljala priče nadajući se izvući osmijeh iz malene, ali je bila neuspješna.
Vrijeme im se smiješilo i putovanje je prošlo bez problema. Zamar je ispunio obećanje. Djeca nisu izlazila iz svoje ćelije niti ih je itko došao zlostavljati. Janira nije uspjela povratiti dar govora; čim bi brat i sestra prestajali pričati s njom, spustila bi glavu prema dolje i satima gledala u pod. Jedva je jela napoj koji su im davali i polako je gubila na težini.
Nerisa i Almik imali su puno vremena za raspravu o svemu što im se dogodilo. Jako su im nedostajali sestra i roditelji. Iskorištavali su vrijeme kako bi međusobno dijelili priče o sebi i svojim doživljajima. Detaljno su se osvrnuli na svoje kratke živote. Naučili su više o samima sebi u tih pa dana nego u svom prijašnjim godinama. Almik je smatrao Nerisu izuzetno zrelom za svoju dob. U početku je puno plakala, ali je vjerovao da je sad puno jača od njega. Ona je isto mislila o bratu. Bila je ponosna na njega i htjela ga je pošto-poto oraspoložiti. Izbjegavali su razgovarati o tome što ih čeka po dolasku u Tir. U trenucima u kojima je Janira bila prisutna duhom, pokušavali su je izvući iz unutrašnjeg ponora u koji je padala, što je bio težak posao koji je davao gotovo nezamjetne rezultate. Malena je padala u tešku depresiju iz koje je brat i sestra nisu znali izvući.
Dani su prolazili i putovanje je došlo kraju. Prijepodne osmog dana zarobljeništva, Zamar je došao do njihove ćelije noseći krinku ljubaznog čovjeka nesposobnog učiniti nažao. Stigli su u Tir.
IV
Dan je bio sunčan u Tiru. Grad se nalazio na istočnoj obali Mediterana, mora koje je povezivalo cijeli svijet, tog Mare Nostruma kojeg su Rimljani žarko željeli pripojiti svom rastućem carstvu. Metropola, razorena od strane Aleksandra Velikog i njegove vojske prije gotovo jednog stoljeća, bila je smještena na važnoj strateškoj točki koja je predstavljala prirodni ulaz u istočne zemlje. Stari karavanski putovi, koji su neko vrijeme promijenili smjer, brzo su se vratili u Tir. Stari grad, gotovo potpuno uništen prije mnogo godina, izdigao se iz pepela s novom snagom. Azijski putovi, koji su prelazili preko Eufrata i Tigrisa, donosili su u grad egzotičnu trgovačku robu koja se poslije isporučivala u Egipat na jugu, prema sjeveru u smjeru antičkog Makedonskog carstva i prema Mediteranu do Melkartovih stupova pa čak i van civiliziranog svijeta zahvaljujući gorljivosti njihovih trgovaca. Zauzvrat, Tir je postao izvor sirovina za Perzijance i njihove pogranične susjede, opskrbljujući ih vinima, uljima, keramikom i robovima. Nekad potpuno razrušen grad pretvorio se u glavno tržište istočne obale Mediterana za potrebe kupnje i prodaje ljudi kao radne snage. Strateški položaj omogućio mu je opskrbu robovima mnogih trgovaca koji su lutali po glavnim gradovima istočnog Mediterana i Bliskog Istoka.
Bilo koji čovjek mogao je pasti u ropstvo. Ratovi i plemenski sporovi bili su najčešći izvori za obskrbu robljem koje je poslije upotrebljavano kao radna snaga u hramovima, na obradivim površinama i imanjima. Drugi izvor bilo je dužničko ropstvo kao posljedica nemogućnosti otplate duga drugim građanima ili imanjima, što se u mnogim zemljama kažnjavalo otplatom duga kroz gubitak slobode u određenom vremenskom periodu. Gubitak skrbnika i doma također je mogao odvesti u ropstvo.
Janira, Nerisa i Almik promatrali su grad s palube broda, zabrinuti za svoju budućnost. U svom selu nikad nisu vidjeli robove iako su točno znali o kome se radi – o ljudima koje su bogovi napustili i koji su izgubili slobodu. Imali su osjećaj da su postali žrtvama božanskih hirova i da su ih bogovi napustili ostavivši ih na rubu ponora punog nesigurnosti. Najviše su se bojali da će ih rastaviti. Janira još uvijek nije shvaćala što se događa s njima. Nerisa i Almik su joj dan prije pokušali objasniti, ali djevojčica nije uspjevala shvatiti zašto moraju ići živjeti u kuću nekog stranca. Uporno je govorila da se želi vratiti kući k roditeljima i to je bilo jedino što je govorila tijekom zarobljeništva.
Tir je posjetiteljima predstavljao sliku tgovačke vreve usporedive s ostalim velikim svjetskim gradovima. Brojni brodovi neprekidno su uplovljavali i isplovljavali iz luke, vezani jedni za druge zbog nedostatka prostora na pristaništima. Zamarov brod pristao je tik uz brod sličnih razmjera. Kapetani su se pozdravili. Jezik kojim su govorili djeci je bio nepoznat. Kasnije će Almik saznati da su pričali feničkim jezikom. Da bi došla do pristaništa, djeca su okovana morala prelaziti s broda na brod pored nezainteresiranih pogleda posade drugih brodova.
Nerisa i Almik još jednom su pokušali nagovoriti pirata da odustane od prodaje, na što je jedan od mornara udario Almika u rebra, dok se Janira prilijepila za sestru.
Mala grupa, na čelu sa Zamarom i u pratnji četvorice mornara, krenula je prema zakrčenom gradskom pristaništu. U luci se osjećao intenzivan miris koji je dolazio sa štandova na kojima su se pripremale pečene sardine, poznato tamošnje jelo. Na štandovima su se također prodavali pivo, vino i različita jako začinjena hrana koja je svojim jakim aromama napajala osjete prolaznika. Djecu je, vidjevši toliku hranu, zaboljela utroba od gladi; više od tjedan dana jeli su isključivo hranu napravljenu od brašna i vode te poneke ostatke hrane koje su im donosili mornari.
Zamarovi ljudi vodili su ih kroz uske i sumorne ulice koje su vodile u napučeni grad. Mirise luke zamijenili su drugi jednako intenzivni mirisi. Rubovi ulica bili su puni smeća i fekalija koje su proizveli stanovnici, a insekti su u velikom broju slobodno lutali po njima. Mogao se vidjeti i poneki glodavac koji je uživao u ostacima, što je Almika odmah podsjetilo na scenu kojoj je u kući svjedočio zajedno s Telmom. Hodajući gradom morali su proći kroz različite dijelove grada. Djeci je to bio prvi posjet jednom gradu. Osim Almika, nitko od njih nije nikad izašao iz sela, koje ima manje od dvjesto stanovnika.
Janira nije ni osjećala okove koje je nosila. Hodala je širom otvorenih očiju, promatrajući neobične likove koji su hodali po tom gradu punom nijansi. Almik je bio razočaran onim što je vidio ulazeći u grad; grad je izgledao kao svinjac, toliko drugačiji od dalekih grčkih akropola koje je posjetio zajedno s ocem. Nerisi nije bilo jasno kako je toliko ljudi moglo živjeti u tako malom prostoru. Nedostajali su joj plaža i kuća na Samosu te je instinktivno čvršće primila
