i sestra suznih očiju nemoćno gledali kako se Janira gubi u gomili bez da su imali vremena oprostiti se od nje. Prodavač je sve više podizao glas kako bi privukao pažnju potencijalnih kupaca, pokazujući sad na jednu, sad na drugu osobu. Sklopljen je još jedan dogovor i čuvari su odveli muškarca, odvojivši ga od uplakane žene i djeteta. Galama među ljudima je rasla kao da je patnja robova za njih predstavljala spektakl. Prodavač ih je nastavio nuditi prolaznicima. Dražba je ponovno počela i iako je ovaj put nadmetanje bilo tijesno, čuvari su na kraju odveli Narisu i ženu iz Grčke s kojom je noć prije razgovarala. Nerisa je tužnim očima pogledala brata misleći da ga nikad više neće vidjeti. Noge su je jedva držale dok se pokušavala spustiti s platforme. Oči su joj bile pune suza, a srce slomljeno na komadiće.
Almik je potonuo vidjevši da je izgubio svaku vezu s obitelji. Nije bio svjestan koliko je vremena prošlo dok ga jedan od čuvara nije gurnuo prema stepenicama. Vratio se u stvarnost i shvatio da ima gospodara. Čuvar ga je, zajedno s drugim dječakom, odveo u trgovinu kroz koju su ujutro ušli. Prestrašeno su se pogledali, ne znajući kakva ih sudbina čeka. Muškarac, kojeg Almik dosad nije primijetio, ustao je i pozdravio četvoricu koji su također ušli u trgovinu, razmijenio s njima par riječi te se približio dječacima i pozorno ih promotrio. Almik ga je prepoznao kao jednog od potencijalnih kupaca koji su dan prije došli na imanje trgovca robljem. Bio je to muškarac od nekih dvadeset i pet godina, smeđe puti, orlovskog nosa, crne kose i ljubaznog pogleda. Ponovno su popričali nakon čega je muškarac predao šaku novca trgovcu. Obratio se dječacima na onom nepoznatom jeziku i s umirujućim osmjehom na licu, nakon čega su dječaci osjetili snažne udarce u leđa koji su značili da je vrijeme za ljubaznost prošlo i da je došlo vrijeme pokreta. Almiku je već bilo dosta ljubaznih osmijeha i udaraca u leđa.
Muškarac je krenuo prema unutrašnjosti grada, ulazeći kroz južna vrata u zidinama. Pratila su ga ostala trojica, cijelo vrijeme gurajući i rugajući se Almiku i drugom dječaku. Strukturu grada činila je komplicirana i kaotična mreža ulica koje su se izvijale, spuštale ili penjale bez ikakvog reda. Prolazili su kroz gusto napućene četvrti gdje stanovnici uopće nisu obraćali pažnju na njih. Dječaci su još uvijek imali okove na sad već krvavim zglobovima što im je otežavalo kretanje. Hodali su smrdljivim ulicama, punim izmeta i urina koji su ispuštali snažan smrad koji je Almik već smatrao normalnim za velike gradove. Oba dječaka osjećala su se izgubljeno jer su zbog vijugavih ulica izgubili osjećaj za orijentaciju. Iznenadili su se kad su iz ugla ugledali more. Uličica je završavala u uskom prolazu u zidinama koji se pretvarao u široku aveniju koja je pratila obalu. Krenuli su prema sjeveru. U daljini se savršeno nazirao originalni grad Tir koji je, zahvaljujući Aleksandru Velikom, zauvijek ostao povezan s kopnom.
Dugačka ulica, zapravo zemljani put između mora i zidina, bila je puna ljudi koji su se bavili ribarstvom. Almik je prepoznao mnogo opreme koju su koristili njegov otac i drugi muškarci iz sela. Iskusni ribari popravljali su mreže ili pripremali ribu za prijenos u zemlje u unutrašnjosti. Poneke žene i djeca pomagali su u poslu. Ribarske barke bile su ponešto drugačije, dužeg trupa i bez očiju ili božanstava na pramcu, iako su neke na krmi imale izrezbarene konjske figure. Male građevine koje su se nalazile između ulice i zidina izgledale su još manje i krhkije iz blizine. Almik je zaključio da su u mnogima od njih smještene obitelji velike poput njegove. Sjetio se majke koja je pripremala objed pored prozora.
Put se nastavljao prema sjeveru. Kako su se približavali poluotoku, nekad velikom i neosvojivom Tiru, male kuće zamijenila su sve veća skladišta. Flotu plovila privezanih na pristaništima sad su činili teretni brodovi i pokoji ratni brod, vjerojatno iz istog grada.
Ponovno su skrenuli prema zidinama, na mjestu malo udaljenijem od obale i ušli kroz druga mala vrata, vijugajući uličicama dok nisu došli do trga punog trgovaca koji su izlagali svoju robu potencijalnim kupcima. Tkalci, stočari, poljoprivrednici, pisari, vidovnjaci, nadriliječnici; sve što je jednoj osobi bilo potrebno, moglo se naći na tom trgu. Prošli su po sredini trga i ušli u slijepu ulicu koja je završavala u malom dvorištu u koji se ulazilo kroz veliki svod. Zaputili su se prema vratima na desnoj strani dvorišta. Sluga je pozdravio muškarca i otvorio im vrata. Ušli su u unutrašnje dvorište koje je više ličilo na vrt nego na unutrašnjost kuće. Visoke palme i okrugla stabla naranče krasili su dvorište, okružena niskim i gustim raslinjem koje je u geometričkom obliku okruživalo stabla. Mala grupa zaustavila se u sjeni stabala palmi.
U sredini dvorišta, stariji muškarac u četrdestima davao je upute vrtlaru dok je pažljivo proučavao lišće naranče. Dva dječaka, pod budnim očima svojih čuvara, tu i tamo su se pogledali krajičkom oka. Almik je vidio kako je njegov partner u nesreći plakao kad su ga odvojili od majke i pokunjeno hodao cijelim putem. Sad su obojica nervozno pregledavali mjesto u kojem su se nalazili. Starac se približio grupi i bacio pogled na njih dok je razgovarao s muškarcem koji ih je kupio. Počeli su razgovarati na onom jeziku, pogledavajući jednog pa drugog dječaka. Zatim im se starac obratio na grčkom jeziku.
–Dobar dan! Zovem se Abta, tirski sam trgovac i vaš novi gospodar. – Almika je iznenadilo što im se obratio na grčkom-. Kupio sam vas jer su mi za, moje lučke poslove, potrebni mladi i snažni ljudi koji pričaju grčki jezik. Grci ste, zar ne?
–Da – odgovorio je Almik, dok je njegov kolega samo kimnuo glavom.
–Trebali biste znati da imam naviku nazivati svoje robove po mjestima iz kojih su došli. Rečeno mi je da je jedan od vas s Naksosa, a drugi sa Samosa. Koji je od vas dvojice s Naksosa?
–Ja – promrmljao je pokunjeno drugi dječak.
–U redu, onda se od sad zoveš Naksos, a ti Samos – završio je Abta gledajući Almika-. Sada će vam Aylos – pokazujući na muškarca koji ih je kupio – objasniti pravila u mom domu. Znajte da sam vrlo strog prema robovima. Najmanji problem može dovesti do prodaje ili pogubljenja. Međutim, ako me budete dobro služili, možda vas pred kraj života oslobodim kako biste mogli umrijeti kao slobodni ljudi. Samo o vama ovisi. Ako imate neke posebne sposobnosti ili znanja, želim to znati. Što god smatrate važnim recite Aylosu i on će mi prenijeti informaciju. Ako se ne budete ponašali u skladu s očekivanjima, bit ćete kažnjeni. Ako pak premašite očekivanja, živjet ćete bolje nego što biste živjeli u svojim domovima; neće vam nedostajati žena i ako budete željeli imati obitelj, bit će vam dopušteno dok je god brak sklopljen između osoba koje su u mom vlasništvu.
Dječaci nisu znali što odgovoriti iako njihov sugovornik nije ni očekivao odgovor. Abta je ponovno počeo razgovarati s Aylosom na neobičnom jeziku te se zatim vratio u vrt promatrati zelene i šiljaste listove svojih voljenih naranči.
Janira nije shvaćala što se događa kad ju je onaj čovjek natjerao da siđe s platforme. Kad su ušli u trgovinu, starija žena u svojim tridesetim godinama, naredila je da joj skinu okove s nogu i stave tanji i lakši lanac oko vrata. Pokušala je ženi objasniti da je došlo do pogreške, da su joj brat i sestra ostali na platformi, ali svi su govorili onim čudnim, nerazumljivim jezikom.
Žena je nervozno izašla iz trgovine, vukući Janiru za sobom. Bila je izuzetno zadovoljna svojim novim vlasništvom. Uložila je puno truda u uvjeravanje supruga da kupe robinju koja bi im smanjila obujam posla. Prijateljice su joj govorile da nikad neće uspjeti nabaviti robinju koja bi njoj i njezinim kćerima pomagala u gostionici. Trebali su još radne snage kojoj ne bi trebali davati plaću i najednostavnije riješenje bilo je kupiti jeftinu robinju. Bilo bi joj draže kupiti stariju od onih koje su se tamo nudile, ali joj je bila preskupa pa se morala zadovoljiti mlađom. Ova će joj s vremenom biti od veće koristi i moći će ju odgajati po svojoj volji. S druge strane, neće biti u opasnosti od njezinog muža; najviše se bojala muževe nevjere.
Janira je rukama grabila lanac kako bi izbjegla trzaje od povlačenja lanca; već je znala što mogu učiniti okovi na nogama i nije htjela da joj se isto dogodi na vratu. Ušli su u unutrašnjost grada i lutali po zamršenim uličicama. Put nije bio dug i ubrzo su došli do dvokatnice
