jedno stablo obima oko petnaes centi i kroz njega se trudiš golijem prstima da načiniš rupu. Nije lako, ali moraš bit uporan i moraš vjerovat, jer kad čoek vjeruje, ondak može postić sve na ovi svijet.’
Svi smo tada mislili – e Bože čudna čoeka! A mojeme Mikanu oči sjaje, klima glavom i samo veli – Ja.
‘Ođe su ti, moj Mikane, napravljene take vježbe da se ljudski mozak može razvit do takijeh razmjera da oni čoek koji vježba može samo stajat i gledat u drugoga čoeka a ovome će glava puknut ka da mu je neko turija bombu u nju. Eno pogledaj.’ Mikan je seđeo na krevet a nas troje za stolom.,Dršte svi troje taj sto što možete jače.’ Mi ga dohvatismo i stegosmo a Gaco samo ispruži ruku i pomjeri je. I nas i sto neka sila pomjeri jedno po metra. Svi smo se sledili od straha a Mikan poče da se smije. Gaco jopet pomjeri ruku i mi se vrnusmo đe smo bili. Gledamo po stolu da nije đe što zakačio pa da nas je to povuklo, ali niđe ništa nema. A on se smije i veli:,Što je, ne vjerujete? ‘ A nije da ne vjerujemo, no se čudimo Gaco. ‘Pa dobro, eve vam ondak da se još malo čudite i da još više povjerujete.‘ Pruži ruku i flaša sa sredine stola sama ustade i svima nam dopuni čašice sa rakijom. Nije je ni taka, očiju mi mojijeh. Ojdosmo mi od njega srećni i zadovoljni, a bogme pomalo i zbunjeni, a posljen on poče dolazit kod nas. Da si moga viđet kad je radio sa Mikanom kake je neartikulisane zvuke ispušća, ali se ubrzo viđahu rezultati. Za par dana, Mikan poče po neku riječ izgovarat i sve se više i bolje pokretaše. Svi smo bili zapanjeni njegovijem ozdravljenjem. Malo prije rekok da mi je sin doktor. On je priča svojijem prijateljima, doktorima, o čudnom ozdravljenju svojega oca. Normalno da mu nijesu vjerovali. Jednoga dana, moj sin ga je pita bi li moga doj s drugijem doktorima koji bi se šćeli š njime upoznat i viđet kako on to radi. A Gaco ga je pita: ‘A je li sine, oni tebi ne vjeruju to što si im ispriča?’
‘Bogme đede Gaco, svi smo mi doktori taki i ne vjerujem, ničemu drugom osim medicini’ – odgovori mu sin spušćene glave ka da ga bijaše stid da ga gljeda u oči. ‘Dobro sine, dobro. Zovni ik pa će se uvjerit.’
To se desilo petnaestoga dana od kako ga je Gaco masira. Toga smo dana zaklali jagnje i spremili svašta da bi dočekali doktore a bogme da bi i Gaca ugostili. A moj Mikan već odi i već izgovara đe – đe po koju rečenicu. Jes da mu još teško ide i da ga je teže razumjet, ali on zbori. I taman toga dana Gaco završava njegovu masažu, kad čusmo u dvorištu kako stigoše kola. Moj sin i drugi doktori. Njik petoro. Otvorismo širom vrata i izađosmo da ik dočekamo. Ja rabotam oko pripremanja jela, a Gaco sedi pored Mikana na krevet. Oni taman došli do vrata i oće da uljegnu, kad Gaco maknu rukom. Vrata otvorena, a oni ne mogu ući. Ha tamo, ha ovamo, nikako, ka da je neko postavio neku nevidljivu barijeru ili staklo, ili ne znam što bi drugo rekla. Tek Gaco se nasmija i reče:,Što je drugovi doktori? Ne vjerujete? Da li ovako što postoji u vašoj medicini? Ajde ajde, slobodno uđite.,Reče im i mače ruku sa kojom je prethodno maknuo pred njima. Jedan od najstarijih doktora se u čudu prekrsti i oni uđoše. Svi se pozdravismo. Kad viđeše Mikanov oporavak u očima im se mogaše viđet poštovanje koje ukazivaše Gacu. Posijedasmo i počesmo ručat. A ondak ga doktor Rade upita da li je zaista moguće da on posjeduje taki zapis koji je u moći da aktivira dio ljudskog mozga koji je uspavan, i da li bi on bio spreman da te zapise pokloni medicini da bi to išlo u korist čovječanstva. Gaco se malo nasmeja pa on upita njega:,A bi li ti bio spreman da svoju ruku prekineš i da je dadneš nekom, ne kome je neophodna, no nekome ko će je zloupotrijebit? Ljudska pohlepa za vlast, za moć i za bogatstvo, znajte da nema granice. Ne prijatelju, nemam namjeru da jednoga čoeka koji bi se dokopa ovijeh moći prosto podignem na nivo moći Gospoda.’
Nastade taka tišina da si moga čut zujanje komarca ka da je kaki avion proletio. Prvi se sabra moj sin koji ga upita:,Đede Gaco, bi li nam moga pokazat, bar površno, da iz znatiželje te spise pogledamo?’,E moj sine, ja i kad bi ti da sve moje sveske, ni ti ni iko na svijet ne biste uspjeli bez mojijeh formula ni jedan jedini recept otvorit i viđet šta piše. Sve ti je tamo zapisano u šiframa. Svaka šifra, iako je ista kao druga, uvijek pokazuje drugu riječ ili drugo značenje. ‘A bi li nam moga pokazat ono sa stolom ka što si učinio kad su moji bili kod tebe?’,Što je, jopet ne vjerujete?’ reče on. ‘Tako je i Isus reka svojijem učenicima: Kad bi u vas bilo vjere kao zrno gorušično, vi biste ovom brdu rekli pomjeri se i ono bi se pomjerilo. Dobro, držite se svi za sto.’
Oni se svi uhvatise, a Gaco poče pomjerat ruke. I oni i sto se pomjeraju po kući ka da su načinjeni od pamuka, a ne što to bijahu ljuđi od sto kila i više. Poslijen ovoga svi sedosmo i objedovasmo. Gaco usta, pozdravi se sa svima i ojde, a mi ostasmo da prepričavamo ove i druge događaje. A normalno da smo pričali o njemu. Tad jedan od doktora reče:,A pušći brate, matori hvalisavac.’
Tad moj Mikan ustade, lupnu rukom po stolu i veoma polako, ali su ga svi čuli, reče: ‘Ne… hvali… se… on… nego… zaista… pomaže…’
Eto ti sada moga Mikana – i hodi, i priča, ka da nikada nije bio bon. To ti je sine, moja priča.”
2
Kada je Marko završio ovu priču, direktor se samo prekrsti i reče: „Bože, svašta. Ako zaista poseduje te spise o funkcijama mozga, onda bi to bilo najveće otkriće za čovečanstvo! Marko, uzmi ekipu i kreni tragom tog čudnog čoveka. Želim vam uspeh – nadam se da je sve to istina, a ne samo prazna priča.“
Naša ekipa se spremila i mi pođosmo u najčudniju ekspediciju.
3
Ispod Čakor planine, svilo se jedno prelepo selo – Velika. Brda sa svake strane a po njima, pored prelepih šuma i livada vidi se po neko obradivo parče zemlje, drvena ograda i kuća. Nema ih mnogo. Sve su stare kao i malobrojni stanovnici tog divnog sela. Sve bi te kuće mogle ispričati istoriju svog postojanja kao što bi i ti malobrojni stanovnici imali šta da kažu o svojoj i istoriji svoga sela. Mnogi se i dan danas sećaju jednog čudnog starca kojeg su, kako kažu, različito nazivali: Čudak sa travama, Vidilac, Iscelitelj, Čovek koji pogledom pomera stvari i koji beše u moći da razgovara sa duhovima predaka.
„Da, da. Sjećam se Gaca. Kako ga se ne bi sjeća. I kada sam bija mali mnogo sam sluša od mojijek roditelja, od babe i đeda, a i mnogi drugi su pričali nevjerovatne priče o tom čudnom čoeku“ – reče nam jedan od retkih stanovnika ovoga sela. „Meni je on bija rođak, Bog mu da onoga svijeta“ – objašnjavala nam je njegova rođaka. „Sjećam se, sine, svega. Kako da ne. Kaki je to čoek bio i kaku je silu nosijo u sebi. Ama Bog mu je sve to da. Dostan bi bilo kad je ko bon, samo da mu se primakne i odmak bi ozdravio. Kake je samo trave i meleme š njima pravijo. Vjeruj mi, nije mu bilo premca na svijet bijeli. Zna je sine on samo da te pogledne i da ti reče sve sto ti je bilo u životu i što će ti bit. A viđi, moga je vako, eve vako, (pokazuje nam sa staračkim rukama u pravcu klupe i bureta koji se nalaze blizu česme), učinjet s njegovijem rukama i vjeruj mi moga je pomjerit i bačit i ovu klupu i ovo bure ka od šale. Jeste sine bio je čudan. Još ti mogu reć, a znam da mi ovo nej vjerovat, da sam mnogo puta od mnogijeh čula da je on zna pričat sa njegovijem pokojnijem ocem, đedom, prađedom i ne znam s kime sve ne. Sluša. Kuća mu je bila blizu groblja pa su Bogme pričali da su ga mnogo puta o ponoći viđali kraj groblja“ – objašnjavala nam je starica krsteći se. „E jedino to mi se kod njega nije sviđalo.“
Upitasmo je da li nam može reći kod koga bismo se mi mogli raspitati o njemu i o tim njegovim sposobnostima.
„A kako ne mogu sine! Sluša, ima on sina i dvije ćerke, ali vele da je sve svoje znanje, sveske i zapise ostavijo svojeme sestriću Mikiju. On je živio u Peći a poslijen sam čula da se sa porodicom odselio u Kraljevo. Bogme i za njega vele da je čudak nad čudacima.’’
Završili smo razgovor sa prostodušnim stanovnicima ovoga sela i krenuli ka Kraljevu da upoznamo tog „Čudaka nad čudacima.“
